Ulcinjsko more sam prvi put vidio iz kuće Kopitovića ‘83. godine - mjesec nakon što je Daniel sa kompozicijom “Džuli” (ispred TV Titograd), osvojio četvrto mjesto na Pjesmi Evrovizije u Njemačkoj. Stajao sam kraj japanske jabuke u čika Vladovom dvorištu i opčinjeno zurio u more presvučeno poznoproljetnom izmaglicom. Sunce je osjećajno rešetalo Meterize, a vazduh je mirisao na “Niveu”. U tom sam momentu komotno mogao posumnjati da takva ljepota igdje postoji na ovome svijetu. Pa iako sam nepunu godinu ranije prvi put ugledao more u Sutomoru, ono na mene nije ostavilo utisak kao što su to učinili rtovi i pijesak Ulcinja. Ništa čudno budući da je ulcinjska rivijera jedna od najljepših oblasti crnogorskog primorja - biser Jadrana što bi kazao pjesnik, pritom i sa neupitnim potencijalom za dalji razvitak. Nažalost, plutokratska vlast u Crnoj Gori (opčinjeno zagledana u sebe i svoje bankovne račune), to nije primjećivala bezmalo trideset godina. Žmurila je kad su rušili hotel Galeb, likovala kad su katančili Solanu “Bajo Sekulić”, boljelo je uvo što je Valdanos niz vodu pušten i zapušten, prstom nije mrdnula da se dragocjena Ada Bojana zaštiti od propadanja, potpuno živnula kad su se prodavali hoteli na Velikoj plaži, a radnici ostajali bez hljeba nasušnog…
Takav se nemar za opšte dobro građana, opštine, države… rijetko sreće na kugli zemaljskoj - ali ga je i u epicentru teško uočiti, naročito ako sa bajkovitih ulcinjskih plaža uprete pogled ka Otrantskim vratima. Jer tada vam i ćikovi u pijesku mogu zaličiti na darove majke prirode, a traganje za “dlakama” u nepočinstvima političara što vam kroje budućnost, sadašnjost i prošlost - na beskorisnu zanimaciju dokonih tipusa operisanih od romantike. Uostalom, nije teško sjetiti se da monumentalnih nebriga vlasti prema opštem dobru zajednice nije toliko bilo u eri prije masovne upotrebe interneta i ofšor destinacija. Ali je zato kudikamo teže priznati činjenicu da “demokratska” vlast decenijama ne brine o opštem dobru građana, a da građani pritom ćute, trpe i ne bune se. Jer zapravo ne vjeruju vlastitim očima - da je sistem truo, a car go.
Namjeravali smo da te ’95. održimo akustičarski koncert u gradskoj biblioteci “Mirko Srzentić”. Prošlo je dobrih dvanaest godina od onog majskog jutra kada sam prvi put ugledao ulcinjsko more. Završila se srednja škola i velika matura. Još uvijek smo pravili emisije na Radio Ulcinju. Ratovi konačno bijahu utihnuli u okruženju, a bratija je tek trebalo da ispotpisuje silne mirovne papire u Dejtonu. Milo je krenuo da izlazi iz Momirove sjenke unutar monolitnog DPS-a, a Ulcinj je odisao aromom multikulturalnosti.
“Noćne ptice” su bile multinacionalni bend sastavljen od pravoslavaca, muslimana i katolika koje je boljelo uvo za nacionalizme i ostale “izme”. Prvo, bili smo vaspitavani u internacionalnom duhu kvalitetne muzike kojom su nas dojili naši stari. Drugo, vježbali smo svakodnevno ne bi li javno pokazali drugima naše muzičko umijeće. Međutim, desilo se te nam je upravnik doma kulture, i pored zelenog svjetla koje nam je isprva dao, na kraju uskratio mogućnost da napravimo koncert u prostoriji ispunjenoj knjigama. Povod je navodno bila mikseta koju je Senad (zadužen za tehniku) namjerio da unese u “hram knjige”, a koja nam je trebala za ozvučenje vokala, akustičnih gitara i tarabuke. Naime, godinu dana ranije smo Saša i ja, sa novinarskim legitimacijama Radio Ulcinja, prisustvovali koncertu koji se pod nazivom “Muzika bez struje” tri večeri zaredom održavao u beogradskom Sava Centru. (O intervjuima koje smo tom prilikom napravili i s kime - u narednom izdanju “Mendre”). U svakom slučaju, shvatili smo na tom beogradskom koncertu da muzika bez struje zapravo i nije u potpunosti bez struje, već da se zbog kvalitetnijeg zvuka ipak moraju ozvučiti vokali, akustični instrumenti i perkusije. I to smo iskustvo htjeli da primijenimo na koncertu “Noćnih ptica” u biblioteci. Međutim, naš se naum razbio o “stijene” upravnikove odluke da ne nastupimo, te se ne premišljajući ni trena odlučismo na munjevitu reakciju - i to u vidu građanske neposlušnosti. Mada su tek dosta godina kasnije, mnogi od nas pročitali esej Henrija Dejvida Toroa “O dužnosti građanina da bude neposlušan”.
Darko je već bio svojeručno oslikao plakat, malo umjetničko djelce, pa smo tu preteču današnjih bilborda ponosno zalijepili na prozor “Nautilusa” pozvajući sve zainteresovane da prisustvuju našem koncertu na platou ispred biblioteke “Mirko Srzentić”. I tako smo Zoki, Edi, Vesko, Boki, Riki i ja, sjedeći na barskim stolicama koje smo prethodno pozajmili iz “Venusa”, odsvirali (u prisustvu brojne publike u vidu dvadesetak duša), repertoar koji smo mjesecima pripremali u znoju lica svojih. I da parafraziram prvog čovjeka koji je kročio na Mjesec - bio je to veliki korak za “Noćne ptice”, ali mali za čovječantvo. Mada…
Pisao je pokojni francuski sociolog Mišel Fuko da se moć kapilarno rasprostire društvenim prostorom. To drugim riječima znači da predsjednik države, direktor škole, šef odsjeka u lancu diskontne prodaje prehrambenih proizvoda, vlasnik automehaničarske radnje…, posjeduju određeni stepen moći koji odgovara mjestu sa kojeg tu svoju moć ispoljavaju prema drugima. A moć je upravo to - sposobnost uticanja na druge čak i uprkos otporu, dočim je otpor moćnicima (na bilo kojem nivou društvene stvarnosti), sasvim legitiman vid građanskog aktivizma. Dodao bih - i obaveza.
Mi smo te ’95. nesumnjivo iskazali bunt prema određenom obliku mikromoći kompresovanom u figuri upravnika doma kulture, zauzeli parče javnog prostora ispred javne ustanove, i muzikom iskazali kritički stav spram rigidnog postupanja posjednika pomenute mikromoći. I bez obzira što se radilo o nevažnom buntu nekolicine klinaca, zabilježenom na VHS kaseti koja trenutno kod nekog negdje skuplja prašinu i grinje, izuzetno je važno da se nekakav oblik bunta ipak ispoljio, pa makar i u mikroobliku - pa makar i u odnosu na oblik mikromoći. Jer od neprocjenjivog je značaja za vlastiti integritet javno izraziti svoj stav, pa ma koliko na prvi pogled taj stav djelovao marginalno i kratkodometno. A šta tek reći za masovne proteste građana koji na ulicama glasno izražavaju vlastiti stav prema načinima na koje posjednici makromoći vladaju! E, upravo zbog pobune građana protiv moćne hobotnice korumpirane vlasti, 24 godine kasnije sa simpatijama gledam na ulične proteste u Crnoj Gori i Srbiji. Pogotovo jer artikulisano građansko nezadovoljstvo ukazuje na trulost sistema u kojem vlastodršci bahato postupaju prema građanima tretirajući ih kao podanike i puke šrafčiće u zatvorenom mehanizmu dobrano nauljenom kvazidemokratskim “vrijednostima”.
Građani danas protestuju u Parizu, Beogradu, Tirani, Podgoroci…, i što je daleko važnije, ne samo u glavnim gradovima. S druge strane, povodi za proteste se razlikuju od zemlje do zemlje, ali je zajednički imenitelj svuda isti i svodi se na otpor nekulturi bahatosti koja dolazi od naoko nedodirljivih predstavnika vlasti. To osjećanje nedodirljivosti predstavnici vlasti (zadržimo se na Crnoj Gori i Srbiji) ispoljavaju na razne načine a prije svega kroz neargumentovane tlapnje, permanentne zamjene teza i poistovjećivanje građana (koji protestuju) sa neprijateljima države. Ovaj potonji “argument” je u stvari najjadniji od svih kvaziargumenata kojima vlast barata pošto s jedne strane pokušava da ulije strah u kosti kolebljivcima, s druge strane da vrhovnu vlast poistovjeti sa državom u maniru Luja IV “država to sam ja”, a s treće da građane uvjeri kako su zapravo oni neprijatelji samima sebi. Na sreću, građani su ovakvu “argumentaciju” definitivno prozreli a potom i prezreli, te konačno uzeli stvari u svoje ruke.
Izgleda da “duh povinovanja” o kojem piše američki politikolog Rasel Džekobi u studiji “Kraj utopije: politika i kultura u doba apatije”, nije nepovratno odnio šalu te da građani nisu uistinu postali beznadežni slučajevi trajno pomireni sa namijenjenom im ulogom podanika kadrih da sve istrpe - pa čak i kad ih vlast otvoreno pokušava napraviti budalama. Baš naprotiv, građani su uličnim protestima pokazali da je proklamovani kraj istorije građanskih aktivizama koji na ulici mogu proizvjesti promjenu korumpiranih sistema, ništa drugo do populistička tlapnja moćnika koji su običnim smrtnicima (vama, meni), namijenili robovske amove e da bi nas usmjeravali kako im se prohtje unutar lažne nirvane statusa kvo. Štaviše, građani svakog dana pokazuju da je zauzimanje ulice kao javnog prostora (koji vlastodršci uporno nastoje da markiraju kao nedozvoljeni prostor demokratskog odlučivanja), i te kako legitiman ambijent za smjenjivanje režima - naročito onih nedemokratskih koji svoj legitimitet decenijama baziraju na iznuđenoj podršci podanika, a pogotovo na njihovom strahu od prelasaka u tabor slobodnih građana kadrih da se pobune protiov očigledne nepravde i bezakonja koje se sprovodii u skladu sa „zakonom“.
Bonus video:
