STAV

Stotinu osmih martova

Ovo ćutanje oko stogodišnjih zahtjeva žena i jasne borbe žena protiv potlačenosti i patrijarhata, angažmana žena na progresivnoj strani istorije, propratio je muk ili prilično nepotpuni izvještaji o tome što se dešava ženama u Crnoj Gori i što se dešavalo povodom proslave tih 100 godina u Kotoru i Podgorici
1094 pregleda 0 komentar(a)
Osmomartovski marš u Podgorici, Foto: Boris Pejović
Osmomartovski marš u Podgorici, Foto: Boris Pejović

Stotinu 8. martova otpora žena u Crnoj Gori i skoro identičnih političkih zahtjeva žena, izuzimajući period nakon ukidanja AFŽ-a do AB revolucije, gdje je vraćanje žena u privatnu sferu značilo samo jedno - da se neće ići ka demokratiji i političkom razvoju nego prema patrijarhatu, ratničkoj psihologiji i ratu. Od 1953.(ukidanje AFŽ-a) do devedesetih, drugovi su to činili drugaricama koje su se pomalo „otele kontroli“ i htjele baš ono što su im tadašnji zakoni garantovali, pa smo se vraćanjem njih u besplatan kućni rad svi zajedno zaglavili u nacionalističkim torovima. Svi osmomartovski zahtjevi odnosili su se prvenstveno na smanjenje siromaštva žena, na radna prava žena, a onda i na ostvarivanje svih prava od političkih do seksualnih ili obrnuto, koji su još daleko od ostvarenja u Crnoj Gori, a o nekima se ne smije ni šaputati jer to u mahali odjekuje kao svetogrđe. A svi ponavljaju kao mantru (očito bez razumijevanja) da je mjera razvoja demokratije stepen ostvarenosti ženskih prava. Crna Gora je na začelju u Evropi.

Ovom svojevrsnom jubileju nije data skoro nikakva pažnja u crnogorskoj javnosti od strane medija i partija, a ako jeste data je formalno i udvornički političkoj eliti i EU moćnicima. Znamo koliko se kukumakalo oko 100 godina od 1918. Bespotrebno je objašnjavati oko čega, jer su brujali i mediji i političari. Koji su se sve istoričari potezali za argumente i kontra argumente, kako su pljuštale zabrane ulaska u Crnu Goru da se sačuva isključivo vlastita istina. Kako su se političke partije uzmuvale ne bi li svi zajedno (muškarci na vlasti) sluđivali crnogorsku javnost, ne bi li izazvali kakve konflikte, ne bi li nam ućerivali crnogorštinu ili srpstvo, ne bi li nacionalisti i propratni popovi trljali ruke pred mogućim krvavim sukobom.

Ovo ćutanje oko stogodišnjih zahtjeva žena i jasne borbe žena protiv potlačenosti i patrijarhata, angažmana žena na progresivnoj strani istorije, propratio je muk ili prilično nepotpuni izvještaji o tome što se dešava ženama u Crnoj Gori i što se dešavalo povodom proslave tih 100 godina u Kotoru i Podgorici. Dame i majke (naročito one u parlamentu) su „ispoštovane”, a tog dana revolicionarke iz istorije, feministkinje, pobunjene majke, lezbejke na ulicama Podgorice nisu zavrijedile komentara, negdje čak ni informaciju!

Šta je to 51% stanovništva u potlačenoj poziciji, po skoro svim parametrima kojima se mjere prava žena na posljednjim ljestvicama u Evropi, u odnosu na to ko će zgrabiti vlast i cvjetati na nacionalnim podjelama. Kakve promjene političke partije uz prateće medije mogu donijeti svakodnevici i životu ljudi kada ih ama baš nimalo ne zanimaju životi žena u Crnoj Gori. Zanima ih što je rekao predsjednik parlamenta, predsjednica suda i svi viđeni takozvani strčnjaci i politikanti, ali im je svima promaklo da je usvojena Rezolucija za prava žena na Zapadnom Balkanu gdje je upisana i Crna Gora radi posebne kontrole pritiska na naše institucije i političare. Neko dobro trlja ruke na našoj nevolji i ima dosta vremena da obrazuje i dotjeruje naše političke elite dok istovremeno mukom ograđuje svaku sliku jasne pobune i isključuje iz političke realnosti. Gdje je pitanje šta su političke partije pričale i radile 20 godina kada su usvajali sva ona obavezujuća dokumenta o pravima žena? Neću ih namjerno navoditi jer ko se za njih nije aktivno, prepoznatljivo zalagao za ovih 12 godina od kada je Crna Gora nezavisna a bavi se politikom neću mu /joj olakšavati jer zaslužuje da izađe iz politike kao neznaven i retrogradan. Horski i stereotipno se ponavlja spin da je ostvarivanje prava žena „spor proces“. Nije uopšte spor ako se ima političke volje! Nije uopšte spor proces ako se uzmu pozitivni primjeri iz prošlosti ali i iz sadašnjosti. Tri godine za jedno pravo koje je oduzeto žene izlaze u značajnom broju na ulicu jer su ih izdale i institucije i političari. Koje su to političke kreature koje uporno zatvaraju oči pred životom 51% stanovništva i čitaju lijepo napisane eseje o pravima i borbi žena ili čak svoje „visočanstvo“ nude kao primjer bez ikakvog znanja o moći i zloupotrebi feminiziranih profesija. Znaće kada izgube poziciju, ali siromašnim i obespravljenim ženama to nije nikakva utjeha. Ima li ovdje toliko naivnih da ne razumiju zašto nije data odgovarajuća pažnja (medijska i politička) proslavi ovog jubileja i zašto su u parlamentu pričali o pravima (dobro uslikani) a da niko nije izašao da se na ulici pridruži majkama i crnogorskim aktivistkinjama koje protestuju. Šta to traže „muškarčine“ i njihove pomagačice? Oni/e, znamo, moraju imati svog vlastitog roba kako bi funkcionisali/e. Neće promjene.

Možda nam se sprema još strašnije od ovoga jer nam reprezenti političkih institucija poručuju da umjesto otpora njihovoj politici imamo „saditi luk“. To je ona ista politička ideologija koja nam je poručivala da ćemo „jesti korijenje“ i došli smo do ovog stanja. Malo li im je? Osmi mart sa tim ima direktne veze!

Autorka je aktivistkinja Anime