Balkan je područje neograničenih mogućnosti. Nijedna informacija nije pouzdana, svaka akcija traje barem nedjelju dana duže i košta pedeset funti više, koliko god se marljivo planiralo.
To je zapisao engleski romanopisac Grejem Grin koji je radio kratko na Balkanu za MI6 uoči samog početka Drugog svjetskog rata. Da je Grinu svaka na mjestu potvrđuju dva freška primjera - nedavni intervju predsjednika DPS-a i Crne Gore Mila Đukanovića i posljednja dešavanja u slučaju “državni udar”.
Tamara Nikčević, kobajagi još novinarka, nevješto pita Đukanovića “koja to sila stoji iza protesta” i “ko su oni koji vode aferu” kako je on to nekoliko puta ranije rekao.
Đukanović prvo nalazi domaće neprijatelje. To su, naravno, “čelnici određenih medija i NVO” koji “animiraju opoziciju”.
Onda traži spoljašnje pa postavlja retoričko pitanje - da li vjerujete da je ideja velikodržavnih projekata mrtva na Balkanu i istvoremeno odgovara “da smo dobili jasnu poruku” na to pitanje idejom oko korekcije granica po etničkim kriterijumima. Podsjeća na salvete na kojima su se početkom 90-ih crtale granice na Balkanu, monoetničke države i Dobricu Ćosića, da bi Nikčevićka konstatovala kako je “novina što sada iza toga stoje neke zapadne zemlje”.
“Mi se vraćamo na te katastrofalne, retrogradne ideje iz 90-ih... Danas se ta ideja, malo modifikovana, prihvata u određenim međunarodnim centrima”, zaključuje Đukanović. Nakon toga slijedi kritika Evropi, populističkim i neofašističkih pokretima, iako mu je domaćin u Evropskom parlamentu bio Antonio Tajani koji je prije samo par dana hvalio Benita Musolinija, a blizak mu je i mađarski premijer Viktor Orban čiju stranku iz svoje skupine želi da izbaci dio evropskih narodnjaka.
Ukratko, Đukanović brani zapadne vrijednosti od Zapada.
Sad da odemo malo istočnije.
U retrospektivi odnosa između vlasti Srbije i Crne Gore prvo treba primijetiti kraj jednog i ulazak u novo ledeno doba. Sve je počelo iznenadnim pojavljivanjem Tomislava Nikolića u štabu DPS-a 2011. godine što je predstavljalo indirektnu podršku za predstojeće izbore u Srbiji i Đukanovićevog poziva Srbima, 2013. sa Tominog kanabea, da uđu u Vladu Crne Gore. Završava se ocjenama šefa DPS-a iz decembra prošle godine da dolazi do zaoštravanja odnosa Srbije sa komšijama, uključujući i Crnu Goru, i patriotskom urgencijom ministra kulture Aleksandra Bogdanovića AEM-u da reaguju jer mu TV Happy i TV Pink diraju predsjednika i Crnu Goru.
U međuvremenu, odnosi Srbije i Crne Gore i njihova dva vlastodršca cvjetaju, nikad bolji u posljednje dvije decenije, iako je Srbija sigurna kuća Marovićima. Ili, uprkos tome što je Srbija navodno pustila dva ključna operativca GRU-a za izvedbu državnog udara u Crnoj Gori nakon posjete Beogradu šefa svih ruskih službi Nikolaja Petruševa 26. oktobra 2016. Srpski predsjednik Aleksandar Vučić prvo se 16. oktobra iste godine ujedao za jezik da ne kaže šta misli o državnom udaru da bi onda samo nedjelju dana kasnije razvezao i najvećim dijelom potvrdio verziju “udara” SDT-a Milivoja Katnića, DPS-a i medijske posluge uključujući i revolving medije koji sad naplaćuju kamatu - TV Pinka i TV Happyja.
Vučić je zatim na konferenciji za novinare 24. oktobra, poslije sastanka sa šefovima svih svojih službi, rekao dvije vrlo bitne stvari: “Dobra je vijest da u svemu nijesmo naišli na umiješanost bilo kog političara iz Srbije, a ni iz Crne Gore” i oni koji su u Crnoj Gori uhapšeni “nijesu bili organizovani da rade najteža djela, to je bašibozuk”.
I evo sad to isto kaže i svjedok saradnik Saša ili Aleksandar Sinđelić. Prvo kod Milomira Marića, a onda i na snimku za koji advokati odbrane čikaju sud da je nabavljen u skladu sa zakonom - valjalo vam je sve ovo prije od srpske BIA, a sad vam ovo ne valja. Ovoj slagalici treba dodati još jedan bitan detalj. Kamere RTS-a su u Londonu gdje rade intervju sa Duškom Kneževićem. Za tako nešto RTS-u je morao dati odobrenje njhov glavni urednik - Vučić.
Dva udarca Vučića ispod struka Đukanoviću.
Sad da sublimiramo ove dvije priče.
Đukanović u intervjuu plasira tezu kako neka veća balkanska država - pretpostavimo Srbija ili možda Albanija - ima podršku nekog međunarodnog centra - pretpostavimo SAD, eventualno Londona ili Brisela - za korekciju granica na Balkanu, dok su demonstranti naivno uhvaćeni “u toj zasjedi”.
Sad se više ne branimo od Rusa, nego od nekog zapadnog centra. A Đukanović je opet jedini stub odbrane Crne Gore. I vizionarski predviđa raspad svih postulata na kojima su zasnovani NATO i EU, od nepovredljivosti granica članica do svih ugovorenih obaveza.
Za to vrijeme Slavoljub Migo Stijepović još pokriva funkcije generalnog sekretara predsjednika države i člana Predsjedništva DPS-a, Katnić nikako da zasadi bilo kakvu istragu o prvom formalnom milionu, dok Đukanović nevješto objašnjava vezu sa nepristojno skupom vilom ili zašto je otvorio ofšor firmu sa skrivenim vlasništvom na Kipru.
Ako baš moramo da petljamo velike u naše male balkanske priče, ja bih, ipak, stvari postavio na sljedeći način - neki međunarodni centri, Trampova administracija, možda Britanija ili EU, rade na smjeni Đukanovića.
I on to, izgleda, zna.
Kao što, izgleda, zna i da se Vučić, sa profilom uspješnog političkog oceubice, u komplikovanoj situaciji za sebe zbog Kosova, sada nudi zapadnim centrima. Po principu - ja mogu biti Milu ono što je Milo bio Slobu.
Samo Vučić ne može da kaže da je Đukanović prevaziđen političar. Obojici ističe rok.
Bonus video:
