Rasizam

Zbilja, postoji li u crnogorskom društvu rasizam? Nije jednostavno odgovoriti na ovo pitanje.

Postoji ogromno neznanje, postoje i neke vrlo žilave forme primitivizma, a to dvoje je već dovoljno da se, prema potrebi, ukaže i kao rasizam.

Neka vrsta latentnog rasizma čak je dio onog podrazumijevajućeg, klasičnog crnogorskog narativa. To je jedan od razloga zašto vjerujem da je tom i takvom narativu (tradicionalna CG) mjesto u prošlosti, i zašto novi crnogorski narativ mora počivati na suštinski drugačijim, a katkad i sasvim suprotnim pretpostavkama.

Na koncu, nije li crnogorska autokratija, baš ovakva kakvu gledamo danas, posljedica upravo mehaničkog, nekreativnog preuzimanja takvih, tzv. tradicionalnih obrazaca, onih gospodarsko-podaničkih, prije svega.

Da bi CG bila demokratsko i otvorenu duštvo, mora biti što dalje od onoga što mnogi sasvim nekritički slave kao mitsku i idiličnu Tradicionalnu Crnu Goru. Svi naši mrakovi potiču iz takvih idila... Uostalom, nije lako ustvrditi da Crnogorci nisu rasisti, jer zapravo nemamo dovoljno iskustva istorijske komunikacije sa drugima da bismo to zaista znali.

Naša svakodnevica nas demantuje u plemenitim uvjerenjima: Amerikanac prebijen u Herceg Novom ili Hrvat u Beranama, a sve u samo nekoliko dana sa stadionskom blamažom u Podgorici, stvoriće sliku o Crnogorcima koja je izvjesno bliža onim Trampovim budalaštinama o agresivcima koji će započeti Treći svjetski rat, nego bilo kakvoj suvisloj opservaciji.

Pitanje konteksta u Crnoj Gori, kao i drugdje, i povodom rasizma jednako je važno kao i u svemu drugom.

Moguće da isti taj navijač koji je burlikao pokušavajući da ponizi drugog čovjeka, u ekstazi slavi koš Norisa Kola ili Erla Klarka kojim njegova ekipa pobjeđuje, i tada mu je sve potaman.

Ali, čas fudbala koji su držali Englezi pod Goricom aktivirao je vjerujem onu klasičnu, najnižu navijačku glupost. To jeste bila primitivna reakcija nemoćnog pred majstorstvom. Pred majstorstvom nisu nemoćni samo - majstori. A takvih je malo, svuda. Posebno na tribinama fudbalskih stadiona.

Ako je oštra reakcija Sautgejta i engleske javnosti put da se rasizmu na stadionima stane na put, treba to shvatiti. I podržati.

Gledaoci one noći na stadionu imali su privilegiju da vide jedan mlad i moćan tim koji će, moguće je, obilježiti naredne godine na velikoj fudbalskoj sceni. I kakvo frustrirano ništa morate biti da takvu privilegiju pretvorite u orgiju nemoći i bijede.

Borba protiv rasizma uvijek izgleda kao - nemoguća misija. Zato traži jednu vrstu stalne i pojačane pažnje. Istorija modernih građanskih protesta neodvojiva je upravo od te borbe.

Danas izađite na proteste ne samo iz svih onih dobro poznatih razloga, dodajte još jedan. Građanski protesti mogu biti veliko NE i rasizmu. I svim drugim formama neznanja i primitivizma. Koje, velikim, možda i presudnim dijelom doprinose da crnogorsko društvo tone u živo blato korupcije i prevare, jer društvena promjena nema većeg neprijatelja od neznanja i primitivizma.

Ovakve stvari rastužuju svakoga ko želi dobro Crnoj Gori. Upravo zbog svoje istorije, Crna Gora treba da bude društvo sa nultom tolerancijom prema svim formama rasizma i diskriminacije. Posebno iritira potreba da se taj bijednik sa tribina „odbrani“ time što će se Englezi proglasiti arogantnima ili „uobraženima“, kao da su maltene time “zaslužili” ovu vrstu tretmana. Tek to je djetinjasto. Ali i pokvareno. Nije pametno vagati ni gdje ima više rasizma - kod nas ili negdje drugdje. Nas najviše treba da zanima naš mrak.

Na koncu, a to političari nikako da shvate, mnogo je lakše promijeniti zakone ili javnu retoriku nego svijest ljudi... A dok se to ne desi, pomaka nema.