Plašt od laže i paralaže prekriva slonovsko biće Srbije. Ljudi se dijele na one koji slijepo vjeruju vođi koji umije da im priča „mloge riječi“ i one koji bi da progledaju, jer znaju da slon nije ni zmija, ni lepeza ni platan
Bramanska legenda nam donosi upozorenje: Ako ste slijepac među slijepcima nikada nećete spoznati slona. Naime, u selo u kojem su živjeli samo slepci, navratio slon. Ljudi ko ljudi, radoznali, hoće da dodirom stvore predstavu o slonu. Prvi opipa rep i reče da je slon zmija. Drugi uvo i reče da je slon lepeza. A treći zagrli slonovsku nogu i ustanovi da je slon - platan.
Ovaj slon je u našem slučaju Srbija. Ta zemlja je virtuelno prekrivena plaštom koji je čini nevidljivom. Taj plašt je proizveden u naprednjačkim fabrikama smisla i njegovo svakodnevno tkanje obezbjeđuju elektronski i štampani mediji. Zato je srpski slon po potrebi zmija, platan ili lepeza. Pokušajmo da vidimo slona kakav jeste. Bolje rečeno, pokušajmo da utvrdimo šta nije slon ali jeste plašt. U tome će nam pomoći tri stvari. Dva istraživanja i jedna platforma u internetu koja mjeri vodostaj istine u srpskoj politici.
Žmigavac ka Briselu, srce u Moskvi - pravac Vašington
Istraživali vrijedni ljudi ko kako i koliko priča o Amerikancima, Rusima i Evropljanima. I ustanovili da o svemu najviše priča vrhovni guru, pardon, predsjednik države. Postoji, doduše, i neki papir koji na prvoj strani ima utisnuto „Ustav“. Prema tom papiru, o spoljnoj politici bi trebali da odlučuju parlament i Vlada, osim u protokolarnim stvarima. A predsjednik bi trebalo da predstavlja zemlju. On bi po slobodnoj interpretaciji mogao da djelimično učestvuje u formulisanju i sprovođenju spoljne politike. Ali ne, ovaj predsjednik je preoteo spoljnu politiku i ne da je nikome.
Kako on priča o Briselu, Moskvi i Vašingtonu? Mada je sam rekao da mu je EU spoljnopolitički prioritet, on taj prioritet jedva da spominje. Ni glasa o poglavljima. Osim kad se radi o Briselskom sporazumu. Najviše priča o Americi, a sa najviše nježnosti spominje Rusiju. Da konstatujemo: predsjednik slonolike Srbije tvrdi da je Evropejac koji želi da se priključi ostalim evropskim državnicima u klubu zvanom EU, a stalno priča o Americi i očijuka sa Rusijom.
Otkud pobuna ispod plašta?
Drugo pametno istraživanje urađeno prije neki dan govori nam ko se protiv takvog vještog opsjenara buni. I zašto. Nalazi tog istraživanja kažu da postoji velika grupa ljudi koja zna da je opsjenarski plašt prekrio njihovog slona. Traže - ni manje ni više - ukidanje sljepila kao stanja.
Prema nalazima, građani koji subotom šetaju u skoro svim urbanim centrima Srbije ne vjeruju ni parlamentu, ni Vladi. Ocjene rada ovih institucija su katastrofalne. Učesnici su obrazovani - tri četvrtine imaju fakultetske diplome ili su studenti. Zabrinuti za slobodu medija, ljuti su zbog korupcije i ekonomskog stanja, protive se političkom nasilju.
E, sad, pametni ljudi zemlje Srbije ne žele da po volji vrhovnog Glodura pipkaju slona za rep, nogu ili uvo, već hoće da svi građani progledaju i da vide slona kakav jeste. Odgovor proizvođača medijskog plašta jeste očekivan: to što neki nazivaju sljepilo prema njihovim razbahaćenim izjavama jeste prirodno stanje slobode. „Ko vam brani da vidite slona? Slon, uostalom ne postoji, njega su izmislili žuti lopovi“.
Da rezimiramo dosadašnja istraživanja. Predsjednik države stalno nameće ukupnom stanovništvu svoje viđenje stvarnosti. Opsjenarski vješt, podržan od ključnih proizvođača plašta za proizvođenje selektivne vidljivosti, on ne mari za gnijev ljudi. Na primjer, on kao pupčane vrpce sječe trake, otvara fabrike, i priča o još i još fabrika. Sve deblju surlu investicija pronicljivi građani ipak smatraju podvaljivanjem neke mlohave cilindrične alatke u prazne ruke. A protiv ovakvog postupka sakrivanja krastavog slona ispod sjajnog medijsko-propagandnog plašta obrazovani ljudi su u permanentnom stanju pobune. Oni znaju da koriste internet i da tamo pronađu rupe u plaštu. Oni neće ni žute laže ni naprednjačke paralaže.
Paralaža kao politička agenda
Pored ovih nalaza koji pomalo ljušte plašt sa slona postoje i kolege čija misija jeste propitivanje vjerodostojnosti političkih iskaza. Na stranici Istinomer pronalazimo niz sertifikovanih laži predstavnika vlasti, prije svega najviše eksponiranog Aleksandra Vučića. Evo nekoliko primjera.
U februaru prošle godine on izjavljuje da će biti predsjednik SNS-a još makismalno godinu dana. Treba li podsjetiti da evo ulazimo u april, a predsjednik i dalje šefuje i državom i strankom? Krajem 2017. Aleksandar Vučić kaže da će za godinu dan prosječne plate iznositi 500 eura. Kada je shvatio da se malo zaletio govorio je o 470 eura. Stvarna prosječna plata iznosila je 443 eura. Vučić je opet jahao na platama kada je postavio tezu da je prosječna plata u januaru 2019. za 40 odsto veća nego 2014 - kada je Vučić u aprilu izabran za premijera.
Pošto je aprila 2014. prosječna plata iznosila nešto više od 396 eura, kada dodate 40 odsto, prosječna plata bi početkom ove godine morala iznositi 554 eura - ako predsjednik nije odapeo paralažu. Stvarna prosječna plata je januara ove godine iznosila 461 euro. Predsjednik je promašio za ukupno 93 eura.
Takve „sitne“ neistine se Aleksandru Vučiću omaknu prečesto, da bismo ih smatrali samo omaškama prezaposlenog čovjeka. Doveo je prema svojim navodima firmu Doktor Etker u Srbiju, mada Dr. Oetker d.o.o. Šimanovci u Srbiji posluje od 2001.
Prema njemu, ni Vladimira Putina niko nije dovodio u zemlju prije njega, mada čak i na društvenim mrežama može da se pogleda snimak Vladimira Vladimiroviča čiji je domaćin u Beogradu bio Boris Tadić.
„Mloge reči“
U komediji Jovana Sterije Popovića „Laža i paralaža“ Aleksa Laža kaže Miti Paralaži da je lako obmanuti ljude, treba samo naučiti „mloge ovakove koje strašno zveče, a ništa ne znače reči“. Plašt od laže i paralaže prekriva slonovsko biće Srbije. Ljudi se dijele na one koji su slijepi pa domanovićevski slijepo veruju slijepom vođi koji umije da im priča „mloge reči“ i one koji bi da progledaju, jer znaju da slon nije ni zmija, ni lepeza ni platan.
Bonus video:
