VIŠE OD RIJEČI

Povratak

Dobronamjeran čovjek bi mogao posmisliti da se Đukanović drži one latinske - ponavljanje je majka učenja
163 pregleda 9 komentar(a)
Glavni odbor DPS, Milo Đukanović, Foto: Savo Prelević
Glavni odbor DPS, Milo Đukanović, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 31.01.2019. 13:43h

Povratak, ali ne Filipa Latinovića. Ovdje Filip tek odlazi, ako to iko i primijeti...

Đukanović svojim povratcima na državne funkcije dovodi u nepriliku i one koji pišu o tome. Morate da se ponavljate. Kad se već on tako uporno - ponavlja. Kažete nešto smisleno prvi put, pretekne nešto i za naredni odlazak/povratak, ali, već kod trećeg ili četvrtog puta - nije jednostavno. Imate osjećaj - i vi i čitalac - da je sve već rečeno.

Jasno mi je da kod njegovih pristalica nema nelagode ove vrste - oni to doživljavaju kao - prirodni zakon. Kosmičke sile. Vječiti povratak. Kao sunce, planete, zvijezde, čitava ta nebeska mehanika počiva na ciklusima, i mora da njegovi obožavaoci vjeruju da je on odavno nadrastao ljudsko, te da je prešao u nebeski red veličina. Ciklični mesija. Njima je laknulo, pretpostavljam, kada je Đukanović objavio svoju kandidaturu. To djeluje smirujuće, kao kolektivni bensedin.

Ipak, neće biti ostavljeni...

Dobronamjeran čovjek bi mogao posmisliti da se Đukanović drži one latinske - ponavljanje je majka učenja. Opet, da je to tačno, da je on zaista ljubitelj latinske mudrosti - on bi svaki put, u svakom sljedećem mandatu morao biti bolji.

A meni ne izgleda tako. Svaki put kad se povrne, izgleda sve arogantniji, nasilniji, sivlji. A sve manje demokratičan, tolerantan i spreman na iskorake, što su momenti koji su se mogli, možda više uprojektovati nego prepoznati, u nekim (davnim) godinama njegove vladavine.

Njegovo učešće na izborima, primijetio sam, demorališe dio opozicionih glasača. Kao da i oni vjeruju da je - neuništiv. I nije im za zamjeriti. Što su sve vidjeli do sad. Premda su njegove izborne pobjede kao one Juventusove titule iz Mođijeve ere. Vjerovatno jesu bili najjači, ali, ipak su radili sa sudijama...

Čim se objavio, odmah kreću sinhronizovane lekcije žestine - nastavlja se desant na Javni servis, jedan opozicioni poslanik je hitno poslat u zatvor... Moraju ljudi da osjete da se primiče oluja. On to voli. Kakva je to Britva, uostalom, ako ne siječe.

Istovremeno, tu je i gest kojim se šalje jasna poruka da Šef ne zaboravlja lojalnost - srećan vam novi ambasador, i nama i Kini.

Ovo sa zatvorom Đukanović posebno voli, to ostavlja utisak. Sjećete se kako je Aćima “poslao“ u zatvor sa skupštinske govornice. Utamničeni poslanici su mu na to odgovorili - magijskim ritualima. Jedan mu ostavlja cipele, drugi traži krevet. Ovakva retorika vjerovatno ostavlja utisak na dio pučanstva, ali, u suštini je gubitnička. Podsjetimo, te Aćimove cipele su ostavljene još prije četvrt vijeka.

Đukanovića u Crnoj Gori ne može pobijediti nikakavo retoričko dizanje registra, nikakve militarističke metafore... Ko ide prema tim intonacijama ide na ruku upravo lideru vladajuće partije - tu se s njima niko ne može mjeriti. Đukanović niti od toga osjeća strah niti je to za njega opasnost. Vječito vanredno stanje je san svakog dikatora. Pitajte Erdogana. Jedina opasnost po njega je Građanin koji mirne glave, sam sa sobom, izlazi na biralište. Pa se sjeti...

Zato u kampanji treba očekivati usijanje upravo onih mobilišućih tema. Magle i fikcije. Jer, ono što ovaj sistem poražava je elementarna slika stvarnosti. Realnost koju su oni - i niko drugi - kreirali. To je udarac nakon koga nema oporavka. Zato, budite sigurni, čeka nas predizborni Diznilend: tamo ćemo vidjeti svakakva čudovišta i prikaze, šarene laže i akrobate... ali, ništa od onoga što jeste naša realnost neće biti vidljivo.

Sjećam se, povodom nekog od prošlih povrataka Đukanovića, napisao sam da je on kao terminator, uvijek se vraća. I to je pogrešno. Zapravo, taj čovjek je kao rijeka ponornica - malo u podzemlju, malo u nadzemlju - ali, on je uvijek tu...