VIŠE OD RIJEČI

Pomagači

Nije logično da nekoga morate podsjećati da tema ovih protesta nije NATO niti bilo čije personalne političke ili ideološke fiksacije, već nešto mnogo veće, važnije i šire: sudbina današnje Crne Gore
5145 pregleda 37 komentar(a)
Sa protesta u Podgorici, Foto: Savo Prelević
Sa protesta u Podgorici, Foto: Savo Prelević

Neke tipično podgoričke intonacije su, naprosto, neodoljive. Kažem intonacije prije nego izrazi, budući da baš ta i takva intonacija daje konačni oblik samom izrazu, obično razoran ali i polouhumoran. Recimo, kad vam Podgoričanin kaže - „Samo mi nemo(j) pomagat, molim te“, zapravo vam je kazao kako nisko mišljenje ima o vašim sposobnostima, ali, eto, da stvar izgleda (još uvijek) pristojno. Takođe, kazao vam je i da vaša dobra volja ne znači ništa, jer znanje je znanje, a dobre namjere zna se gdje vode.

Toga izraza sam se sjetio povodom sve vidljivijih i napornijih pokušaja da se aktuelni protesti na ovaj ili onaj način posvoje i pretvore u nešto što izvorno nisu. Sa mnogih adresa postoji deklarativna podrška, iza koje nije teško prepoznati takvu namjeru, ali, vjerujem da će duh ovih protesta ostati u najčistijoj građanskoj auri, i da će organizatori znati koga već da zamole da - ne pomaže.

Ovi protesti se unekoliko razlikuju od ranijih sličnih akcija. Ljudi se nisu skupili po nacionalnom ili ideološkom ključu. Ove ljude nisu skupile opozicione partije, već njihova građanska pristojnost koja je, očito, reagovala na sve one gadosti koje smo vidjeli zahvaljujući insajderu DK, i koje su, zapravo, zaštitni znak ove i ovakve vlasti.

Moguća su nekolika scenarija u daljem razvoju građanskih protesta. Ideja sa svakodnevnim akcijama na različitim mjestima je nešto novo i zanimljivo, a izvjesno da takva strategija mora vlast držati u stalnoj pripravnosti, mora zamoriti njihove kerbere...

Prijatelj me ubjeđuje da je najbolji način za oživljavanje protesta da se među tražene ostavke uvrsti i zahtjev za ostavkom klasične opozicije. Narod bi se odmah vratio na ulicu...

Scile i Haribde su pred organizacionim odborom. Samo da im što manje pomažu. S jedne strane falisfikovanje protesta ide na ruku onima koji završavaju (bolje reći misle da završavaju) svoje poslove, ali i arhi-uzroku sve ove muke i nevolje - DPS i njenim satelitima.

U SFRJ se pričao vic o Lali koji, u doba Tršćanske krize biva poslan na vrelu granicu sa Italijom, a ovaj čim je stigao na položaj zagrmi - Talijani, Talijani, majku vam madžarsku...

Moram priznati da dobar dio crnogorske opozicije neodoljivo podsjeća na ovog Lalu iz vica. Nije pametno, ko želi dobro i uspjeh ovim protestima, da, po svaku cijenu unosi svoje (tradicionalne) frustracije u cijelu priču.

Performans sa paljenjem NATO zastave je neusluga protestima, koliko god da nema veze sa njima. Ali, uz snažnu verbalnu podršku palitelja protestima, dešavanje na mjestu koje je u svijesti ljudi vezano za proteste (Trg Nezavisnosti) biće jednostavno da režimska medijska mašinerija stvar predstavi na način koji će - prepoloviti broj građana već na sljedećem skupu.

Nije logično da nekoga morate podsjećati da tema ovih protesta nije NATO niti bilo čije personalne političke ili ideološke fiksacije, već nešto mnogo veće, važnije i šire: sudbina današnje Crne Gore. Ako ne preživi svoje „danas“, kako će biti vječna?

Medojević bi volio da ovi protesti liče na njihove. I DPS bi volio to isto. Režim je majstorski odigrao sa svojim starim saveznikom - u tom ključu treba čitati i desant na krstionicu i Amfilohijevu podršku protestima.

Sačuvati ove proteste od crnogorskog (svakodnevnog, običnog) ludila bio bi podvig. Umjesto ludila, potrebna je upornost. Zato poslušajte ovo:

Došao je na vlast pučem, 1989. godine. Trideset godina autokratske vlasti je iza njega. Korupcija, nepotizam, kriminal. Već nedjeljama građani organizuju proteste i traže njegov odlazak. I - otišao je. Ovog puta riječ je o sudanskom predsjedniku Omaru al Baširu, još jednom diktatoru koji je morao pasti.

I, tako, redom...