Prvi put smo se potopili u ulcinjsko more ljeta ’83. Bilo je to u Valdanosu - zalivu udobno ušuškanom između dva rta - Mendre i Mavrijana.
Odvezao nas je Mićo svojom stodvadesetosmicom boje tek ubrane narandže. I taj prvi utisak sa čarobnog Valdanosa još uvijek nosim ugraviran u kori hipotalamusa. Prepuna kamenita plaža, red borova, tereni za mini-golf, restoran sa najboljim sladoledom u čitavom samoupravom carstvu od Kopra do Ade Bojane, na stotine stabala maslina...
Vojska je kompleks držala pod konac. I što je najinteresantnije, uopšte nijeste imali utisak da je u pitanju vojno odmaralište. Jedini kontakt sa maslinastim uniformama imali ste gore na brdu, prilikom prolaska rampe kraj koje je dežurao vazda budni džomba koji broji sitno do svršetka vojnog roka.
Danas je Valdanos zapušten i prepušten. Tereni za mini-golf su se davno utopili u rđu i nestali u mediteranskoj vegetaciji. Staza ispred spiralnog stepeništa koje vodi gore do restorana, ispucala je, dok se dio staze izdigao kao da je u pitanju scenografija za film kataklizme u kojem kometa pogađa Zemlju i polovi je na dvoje.
Nema više ni murala na zidu kraj pomenutog (u međuvremenu zarđalog) stepeništa, a koji je u neko davno i srećnije doba oslikao moj nastavnik likovnog iz osnovne - Jovo.
Pa i takav zapušten i prepušten, Valdanos i danas zrači nekakvom naročitom vrstom anime koju zasigurno posjeduje, a koju samo majka priroda može podariti omiljenom djetetu. Zato bi mnogi deisti danas, poput Rusoa eventualno, rado u Valdanosu kosti svoje ostavili.
Bolesnom je dovoljno da ga valdinoški lahor zapuhne u sunčano julsko predvečerje pa da istog trena ozdravi. Jer nigdje nema takvog vazduha, niti takvog kontrasta boja kakvog prave tamno-zeleni borovi duž kamenite plaže Valdanosa i plavetno nebo poviše Mavrijana.
Znaju to umjetničke duše i stranci - Česi, Poljaci, Mađari, Rusi, Slovenci…, zato uporno i dolaze, svakog ljeta, u Valdanos. Bez obzira na to što je zaliv zapušten i prepušten. Njegova prošlost je i dalje fascinantna te joj ni zub vremena ništa ne može.
Uvala je u srednjem vijeku služila gusarskim brodovima kao parkiralište. Odatle su gusari isplovljavali na pučinu da bi krajnje nesentimentalno pelješili mletačke lađe.
Ko zna koliko je brodova u Valdanosu potopljeno? Ko zna koliko su amfora i ostalih istorijskih artefakta izronili ulcinjski gnjurci u proteklih pedeset i kusur godina.
Valdanos je ne samo kopneni biser Jadrana, već i destinacija s vrijednim kulturno-istorijskim dnom.
I svjetionik na samom kljunu Mendre posjeduje pitoresknu istoriju. Svaka maslina u zaleđu, takođe.
Nadam se stoga da Ulcinjani neće dozvoliti da Valdanos u potpunosti bude proždran od strane Kapitala-Ždere, kao što su proždrani hotel „Galeb“, Solana „Bajo Sekulić“ (o Adi Bojani u sljedećem izdanju „Mendre“), hoteli „Lido“ i „Belvi“, Mala plaža, gradski bioskopi, te Dom kulture kojeg je Kapital-Ždero bukvalno omeo u razvoju.
U „Valdinoškom krugu“, u priči „Valdinošani“, Jovan Nikolaidis piše: „… preko zaliva, borova je šuma, iza nje - obradiva polja, vinogradi. Još dalje - brda sva u lavandi, vrijesu i divljim ružama koje iz pelimišta bujaju kao pozlijeđene rane“…
Jovanov „Valdinoški krug“ rado iznova čitam.
Jer kao i Jovanovog Valdinosa iz knjige, i mog Valdanosa sa razglednice više nema. Kao i Jovanov Valdinos, i moj Valdanos počiva na arhipelagu mašte. Ali za razliku od Javanovog Valdinosa, moj Valdanos jednog dana zaista može uskrsnuti poput pepeljave ptice Feniks. Jednog dana kada Crna Gora zaista postane demokratsko društvo zagledano u opšte dobro svih, a ne u ličnu korist privilegovanih.
Jovan mi je jednom prilikom dao savjet koji sam dobro upamtio, i kojeg sam se potom revnosno pridržavao u životu - nikada nikog ne mrzi jer je mržnja nedopušteno i prejako osjećanje.
Prezirati a ne mrzjeti, veli Aristotel.
Da li onda treba mrzjeti Vučićev i Milov režim, pitanje je sad? Naravno da ne, jer bi to značilo spuštanje normalnog čovjeka na nivo mikroba, a to niko čestit ne želi.
Pomenute režime treba prezirati - u aristotelovskom smislu, dabome. Jer prezir se nakuplja godinama i kali se na razvalinama morala za koji odnarođene „elite“ ne znaju šta znači.
Pa ipak, Vučić je izgradio odbrambeni zid manupulacije upravo na iskonstruisanoj mržnji prema sebi.
„Onaj ko kritikuje ono što činim, taj me mrzi“, krilatica je apsolutnog gospodara Srbije - satkana od laži, podmetanja i prevare.
A to nadalje znači da je tamo-ovdje sve bajno i sjajno i da se ništa kritikovati nema, te da u tom slučaju jedino mržnja preostoje.
Kakav spin.
U Milolendu s druge strane, odnarođena vlast iz strateških razloga sije mržnju međ‘ narodom - sve u cilju očuvanja ličnih privilegija i razrađenog biznisa.
U međuvremenu, Kapital-Ždero je proždrao sve što se proždrati moglo i sada mu jedino preostaje da mirno leškari na grbači naroda.
A dokle će, ostaje da se vidi. I narod za nešto pita.
Režimi u Crnoj Gori i Srbiji propustili su priliku da naprave savez sa građanima zasnovan na opštem dobru zajednice. Umjesto toga, sklapali su i još uvijek to čine savez sa investitorima. Međutim, to nije demokratija! Jer umjesto da štite društvo i građane od Kapitala-Ždere, ovi mu režimi služe! Kao što, uostalom, i transnacionalne elite (koristi lične radi) služe Bogu novca - Mamonu.
Tim i takvim međunarodnim elitama upravo trebaju ljudi poput Vučića i Mila. Da na lokalu drže stvari pod kontrolom kako bi se Ždero mogao nesmetano hraniti resursima i ljudima. Pritom ih ne zanima šta mali autokrati čine lokalnom življu iz kojeg su i sami ponikli, i kojem i sami pripadaju. I zato je dvostruko teško ostrakirati ih iz udobnih fotelja vlasti u koje su odavno zasjeli.
Želim zapravo reći kako je daleko lakše Valdanosu povratiti stari sjaj i „Baja Sekulića“ podići iz pepela. Ali za takvo što je potrebno mnogo dobre volje, upornosti i međugrađanske solidarnosti.
Nikako mržnje.
Bonus video:
