VIŠE OD RIJEČI

Notr Dam

Svako zgarište je ogledalo. Zgarište u Parizu ogledalo je svijeta i Evrope koja nestaje u magli gluposti i samozadovoljstva
3422 pregleda 10 komentar(a)
Dimitrijev crtež, Foto: Skener Studio
Dimitrijev crtež, Foto: Skener Studio

Još od vremena kada su srušeni ogromni kipovi Bude u Bamijanu, nije bilo tužnijeg televizijskog prizora. Trenutak rušenja velikog tornja pariske katedrale Naše Gospe prizvao je sjećanje na trenutak kada sam vidio rušenje mostarskog mosta... Ta vrsta prizora kod čovjeka uzdrma uvjerenje da postoje nedodirljive stvari, ono što je iznad svih naših zala i budalaština.

Iako Notr Dam katedrala nije „poginula“ od topova (kao statue u Bamijanu ili Stari most u Mostaru), već najvjerovatnije zahvaljujući „ljudskom faktoru“ druge vrste, prizor je jednako uznemirujući. Krivo je tome naše plemenito uvjerenje da su neki prostori, neke naše Arke, toliko vrijedne da im se ništa ne može desiti. Zašto bi to bilo tako? Nema toga projektovanja višeg smisla koji može sačuvati i najmanju sitnicu pred ljudskom nesavršenošću... I pred vatrom, recimo.

Vatra, to heraklitovsko biće ima jednostavnu imaginaciju. Tajna njene paklene efikasnosti je u nezainteresovanosti vatre. Ona je ista, bilo da guta drvo u planini ili Leonardovu sliku. Kakvu štalu ili katedralu od čije ljepote zastaje dah.

U čudesnoj knjizi Vrijeme katedrala (Le Tempes des cathedrales) Žorž Dibi pokušava dočarati kako je izgledala Zapadna Evropa oko 1000. godine. Bijeda močvara, raskrčenih šuma, ljudi koji se pokušavaju prehraniti u gotovo nemogućim uslovima. Apsolutna većina je nepismena, ljudi i ne znaju za drugo. “Takav je Zapad bio oko hiljadite godine. Zapušten, on naspram Konstantinopolja i Kordobe djeluje vrlo sirotinjski i nezaštićeno. Divljina. Svijet okružen glađu”, napisao je Dibi. To odslikava ono o čemu je Tojnbi govorio kao o „tragično preranoj nadmoći vizantijskog svijeta nad Zapadom.“

Onda počinje - vrijeme katedrala. U oblasti Il d Frans niču gotička zdanja, nešto sasvim drugačije od svega što se gradilo do tada. Nastupa graditeljska euforija bez presedana. Zapad je rođen na gradilištima katedrala, podsjeća Dibi. Pariska katedrala građena je od 1163. do 1345: još jedan nezamislivo moćan spomenik ljudskoj kreativnosti.

Svako zgarište je ogledalo. Zgarište u Parizu ogledalo je svijeta i Evrope koja nestaje u magli gluposti i samozadovoljstva.

Gledajući prizor katedrale Notr Dam u plamenu, sjetio sam se velikih stihova Brane Petrovića - „Kada gori čovek ceo svet se greje, kad izgori čovek tad pepeo sve je...“ Tako je sa poezijom, pripitomi čak i vatru.

I nešto o proročkim moćima umjetnosti same... Prije neko veče u emisiji na HRT posvećenoj stradanju katedrale u Parizu, urednica emisije Zrinka Turalija Kurtak podsjetila je na jedno “mračno predskazanje ovog događaja”, a koje je ona prepoznala na crtežu Dimitrija Popovića nastalom još 1971. Na crtežu nazvanom “Skakavac”, Dimitrije je prikazao ruinirano pročelje gotičke katedrale Notr Dam. Jasno je da je umjetnik odabrao Notr Dam upravo kao moćan simbol hrišćanstva i jedne zamorene civilizacije i smjestio ga u izazovno nadrealističko okruženje. Poslije gotovo pedeset godina od nastanka crteža, Dimitrijev rad je dobio sasvim neočekivano - gotovo dokumentarnu dimenziju...