VIŠE OD RIJEČI

Nesojluk

Ako bi trebalo nesojluk u javnim nastupima gradirati, zasigurno bi Čović bio mjera koju čak ni na Balkanu nije lako dosegnuti
16826 pregleda 87 komentar(a)
Nebojša Čović na majstorici finala ABA lige, Foto: Betaphoto
Nebojša Čović na majstorici finala ABA lige, Foto: Betaphoto

Nosio je Partizan titulu iz Zagreba (košem bukvalno u posljednjem trenu, preko cijelog terena), odnijela je Cibona kući titulu iz Beograda (a region se divio mladom Šariću), i ne pamtim, ne ovakve, već ni približno slične reakcije, navijanje, histeriju...

Uvijek se košarka držala sportom sa naglašeno urbanom, intelektualnom aurom, dijelom i zahvaljujući njenom „studentskom“ porijeklu.

Ali, ovih dana apsolutna zvijezda u medijima je čovjek koji je idealna ilustracija stranputice na kojoj se nalazi i regionalna košarka i sport uopšte.

Ako bi trebalo nesojluk u javnim nastupima gradirati, zasigurno bi Čović bio mjera koju čak ni na Balkanu nije lako dosegnuti.

Budućnost je napravila dvije goleme greške u ovoj seriji. Prva greška je treća utakmica - taj primitivni pokušaj da se Čoviću odgovori njegovim načinom. Čime je upravo „legitimisan“ taj i takav nesojluk. I zato manje ubjedljivo djeluju pritužbe nakon svega. Kad pristanete da se valjate u istom blatu...

Druga velika greška je što su izašli da igraju nakon onoga što se dešavalo prije početka pete utakmice. Odbijanje da se u ovome učestvuje bio bi stav za poštovanje. Ipak, nakon onakve treće utakmice bilo je pitanje da li je to moguće.

Ako se na kraju jedne finalne serije ne spominje bukvalno ime niti jednog igrača, već svi govore o jednom predsjedniku kluba, jasno je da ta serija košarkaški nije vrijedjela pišljivog boba, kako se to ekspresivno kaže.

Opet, izazov je možda i preveliki. Jer, kada predsjednik Crvene Zvezde poslije pete utakmice finalne serije ABA lige izjavi kako je zahvalan navijačima Zvezde „što nisu naseli na provokacije“ kako da se čovjek ne sjeti one besmrtne replike iz Kovačevićevog Balkanskog špijuna - Oprostiće ti Đuro što te tukao.

Čovića, jasno je, stvarnost ne obavezuje previše. On zaista liči na čovjeka koji bi mogao vjerovati da Crnogorci mogu više psovati - jer imaju dva slova više.

Sjetite se njegovog rata sa Partizanom i Duškom Vujoševićem: bilo je neprijatno gledati njihove tv duele, upravo zato što je i tada, kao i sad, Čović uspijevao protivnika da dovede na „svoj teren“. U zonu medijskog nesojluka bez presedana. Izgleda da on nema ni onaj elementarni ljudski osjećaj blama nakon takvih nastupa i priča.

Pokazala je ova beogradska histerija još jednu zanimljivu stvar. Kod te svijesti koju oblikuju razni čovići, Crnogorac može biti samo dvoje: Super Srbin ili Govno Šiptarsko. Ova jednačina govori dosta o rečenoj svijesti. Crnogorac, u najkraćem, jedino ne može biti makar najobičniji Crnogorac. Ako je dobar (i poslušan) onda je - elitni Srbin. U svakoj drugoj varijanti ekspresno postaje - govno šiptarsko. Pa se snađi, majčin sine...

Natpis kluba na albanskom, to je Čović. Da javnosti da tercu, da usmjeri intonacije. Da podsjeti - sa kim se ima posla. Čović savršeno zna (nije li on jedan od kreatora te svijesti, i to ne od juče, i ne samo u košarkaškim vodama) da su to detalji koji cijelu stvar nedvosmisleno vode u zonu iracionalnog. A tu su ovakvi - na svome.

Pri čemu je jasno da se ovdje oznaka Šiptar ne koristi kao etnička oznaka. (Ona to, uostalom i nije, objasnio je to davno profesor Marko Camaj na stranicama Vijesti.) To je, iz vizure onoga koji to izgovara, rasistička uvreda prvog reda... Možda makar dio Čovićeve frustracije objašnjava njegova formulacija da je „na žalost, crnogorskog porekla“. Pristojan čovjek te i takve frustracije pokušava zadržati u zoni najličnijeg, a on, eto, baš od takvih stvari pravi javni spektakl. Materijal za rijaliti.

Ono što je najtužnije u svemu je uvid da je na Balkanu bjesomučna proizvodnja nacionalizma i dalje unosan posao. Čak i u kosmopolitskom sportu kakav je košarka - koji je u proteklim decenijama često pohranjivao iluziju da vrijedimo više nego što stvarno vrijedimo.

A sjetite se one maksime Mate Parlova - kod toliko nacionalizma tu više izvjesno nema prvaka svijeta...