Statistika može sadržati surovu istinu. Stalno nam govore o najbržem tempu inovacija u istoriji, ali statistički podaci koji opisuju takozvanu “četvrtu industrijsku revoluciju” svjedoče da je ona sve samo ne revolucionarna. U razvijenim zemljama stopa rasta produktivnosti sada je na najnižem nivou u posljednjih 50 godina.
Taj “paradoks produktivnosti” često objašnjavaju ili problemom u statističkim mjerenjima, ili privremenim kašnjenjem nakon pojave revolucionarnih tehnologija. Ali postoji još jedno moguće objašnjenje: u javnim debatama o tehnološkim trendovima obično dominiraju kompanije i preduzetnici koji te trendove i oblikuju. Glas ogromnog broja kompanija koje s teškoćom sustižu promjene u tehnologijama (ili im se aktivno protive) - niko ne sluša.
Priznanje da je njihova tačka gledišta slabo zastupljena krajnje je važno da bismo razumjeli razloge zbog kojih se digitalna revolucija nikako ne odražava u statistici i zbog kojih ona može čak i zastati. Jednostavnije rečeno, u osnovi tih trendovskih razgovora često leže tendenciozna uopštavanja. Vještačka inteligencija, mašinska obuka, Big Data i roboti-humanoidi okupirali su sada maštu društva, ali se svim tim bavi tek nekoliko kompanija. Pažnja koju te tehnologije privlače savršeno je neproropcionalna obimu njihovog razvoja i upotrebe. Kako se još 2013. našalio Den Arijeli, “Big Data - to je kao tinejdžerski seks: svi o njemu pričaju a niko ne zna kako se to radi; svi misle da svi ostali to rade; i zato svi govore da i oni to rade”.
Tu je dinamiku lako pratiti. Novinari love interesantne priče. Investitori žele atraktivan profit. Potrošači pokušavaju da pogode šta će sljedeće biti tehnološka moda. Društvene mreže, globalni mediji i međunarodne konferencije čine jačim glas inovatora koji su zainteresovani za širenje svoje perspektive. Informacije teku u vodopadima i redovi vjernika rastu. Glasina se pretvara u pravilo.
Pogledajte, na primjer, posljednji godišnji izvještaj Svjetskog ekonomskog foruma o novim tendencijama na tržištu rada. Zasnovan je na anketama sprovedenim u velikim transnacionalnim korporacijama. U njemu se tvrdi da će do 2022. godine suštinsko povećanje investicija u mašinsko učenje, analitiku podataka, nove materijale i kvantno računanje dovesti do rasta potražnje za naučnicima koji se specijalizuju za izučavanje podataka i vještačke inteligencije, a takođe i za inženjerima-robotičarima i to sve - na uštrb već postojećih profesija.
Problem je u tome što izbor ispitanih u anketi SEF teško možemo nazvati reprezentativnim za realnu ekonomiju. U zemljama članicama Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), kompanije u kojima radi više od 250 ljudi čine samo 7% svih postojećih firmi i one zapošljavaju manje od 40% radne snage. Autori izvještaja priznaju taj nedostatak ali svejedno izvlače zaključke koji su isto što i rižično uopštavanje. Radna mjesta budućnosti, koja oni opisuju, nemaju nikakve veze sa aktuelnim potrebama ogromne većine malih i srednjih preduzeća koja, kao i ranije, žive u vrijeme Treće industrijske revolucije. Prema rezultatima istraživana OECD, tokom posljednje decenije naglo je uvećan jaz u produktivnosti rada između kompanija koje predvode tehnologiju i svim ostalim firmama. Mnoge napredne tehnologije, o kojima se tako mnogo govori u medijima, ostaju nebitne zbog minornog korišćenja u firmama. A to znači da ćemo još dugo čekati da najrevolucionarnije inovacije postanu pokretač BDP-a.
Kaže se da tehnologije opšte namjene, kao što je električna energija i personalni kompjuter, povećavaju produktivnost, po pravilu, ne odmah već kroz otprilike 25 godina nakon njihovog pojavljivanja. Ali prošlo je već 32 godine od kako je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Robert Solou napisao: “Možete vidjeti kompjuterski vijek svuda, samo ne u statitističkim podacima o produktivnosti”. I mi do sad to ne vidimo. Pa zašto bi se onda vještačka inteligencija u tom pogledu razlikovala od personalonog kompjutera?
Ignorisanje tačke gledišta onih koji tehnološki zaostaju može imati dalekosežne političke posljedice, posebno ako napadno naglašavanje razvoja tehnologije (ili uzbuna po tom pitanju) počnu da odvlače pažnju od gorućih problema obrazovanja i tržišta rada - ovdje i sada. Ako vlade počnu da izdvajaju više sredstava za obuku visokokvalifikovane profesionalne elite sjutrašnjice, to onda može dovesti do daljeg rasta nejednakosti u sadašnjosti.
Naravno, cinici mogu da odmahnu rukom prema “gubitnicima” jer, navodno, oni malo što mogu dodati u debatama o tehnologiji. U najboljem slučaju oni će ispunjavati ulogu koju im dodijeli digitalna avangarda; u najgorem - biće potpuno istisnuti sa tržišta rada. Ipak, treba podsjetiti da male kompanije, čak i one koje imaju ekonomske teškoće, imaju političku snagu koja im omogućava da se izbore za strožu regulaciju novih tehnologija koje ugrožavaju njihovo postojanje. Globalni giganti, kakav je recimo Uber, odlično to znaju. Već mnogo godina ta kompanija se susreće sa jakim protivljenjem malih, dobro organizovanih grupa taksista iako ih nikada ne pozivaju na skupove globalne elite kako bi zajedno razmišljali o dostignućima ekonomije digitalnih platformi. Osim toga, u razvijenim zemljama se oni koji su “ostali u zaleđu” sada svete tako što na vlast dovode populističke partije i političare koji istupaju protiv slobodne trgovine.
Kako bismo izbjegli još gore vidove otpora i bolje razumjeli što realno predstavlja četvrta industrijska revolucija, neophodno je da saznamo mišljenje svih kompanija (a ne samo onih koje su na vrhu) o radikalnim promjenama koje se danas dešavaju. To znači da je pomoć onima koji kasne u prilagođavanju isto tako važna kao i stvaranje uslova za napredak inovatora. Glas onih koji su podvrgnuti negativnim efektima promjena mora se čuti.
Autor je saradnik u Centru za upravljanje promjenama Univerziteta u Madridu
Bonus video:
