TV I DRUGE IGRE

Pola Crne Gore ne zna za život bez Đukanovića

Život, u kojem prođeš ulicom bez podnevnih metaka, pored ljudi kojima ne kaplje crna mast iz očiju... Vratiš se u redakciju na koju nije pala bomba, uzmeš platu i častiš sebe Borhesom u više od desetak tomova. A onda ti ga neko od kolega odnese iz fioke. Ne da preproda, nego da ga pročita prije tebe, tek što je štampan ucijelo u Zagrebu...
4119 pregleda 0 komentar(a)
Milo Đukanović, Foto: Boris Pejović
Milo Đukanović, Foto: Boris Pejović

Taman što prezdravih od još jednog napada hronične političke depresije, zamalo da me u postelju vrati statistika. Odavno mi ništa ne mogu one predizborne prevare sa ogromnim povjerenjem građana u državu, depees, njihovo sudstvo, tužilaštvo i policiju. Procente rasta dži-di-pija, zaposlenosti, zarade od turizma i izvoznog buma uopšte i ne registrujem.

Nervni sistem u stanju mirovanja održim čak i kad statističari izračunaju da dvije trećine stanovništva sve nade u bolji ovozemaljski život polaže u visokog komesara zaduženog samo za onaj zagrobni...

Ali, ovo da pola Crne Gore ne zna za život bez Mila Đukanovića... Život, u kojem prođeš ulicom bez podnevnih metaka, pored ljudi kojima ne kaplje crna mast iz očiju... Vratiš se u redakciju na koju nije pala bomba, uzmeš platu i častiš sebe Borhesom u više od desetak tomova. A onda ti ga neko od kolega odnese iz fioke. Ne da preproda, nego da ga pročita prije tebe, tek što je štampan ucijelo u Zagrebu...

***

I prije podataka iz Monstata, izazivao mi je nervozu i sam pomen decenija te vladavine. Ali kad sam crno na bijelo viđela onu brojku od 324.000 bukvalno sam se prepala. Trista dvadeset četiri hiljade ljudi imalo je na dan njegovog dolaska na vlast manje od deset godina ili je rođeno nakon toga. Sve što mogu da pamte jesu šverc, pljačka, klanovi, ubistva, prevare, laži, podvale, sukobi, siromašenje, tuče...

Kakve iluzije o pobuni, kakve crne promjene sistema.. Kakvi izbori, kad na njima pola Crne Gore može da upoređuje ili njega sa njim ili sa onima koje je stvorio, kao sljedbenike ili protivnike.

Za to vrijeme, u srećnim zemljama promijenjeno je bar sedam parlamentarnih većina, minimum desetak vlada i najmanje šest predsjednika države. A ovdje revnosno njegovan strah od toga što će biti s nama ako on ode...

***

Predsjednik Skupštine Ivan Brajović ne samo da pamti život prije dolaska Mila Đukanovića na vlast, nego je u to doba već bio politički veoma aktivan. U istoj omladinskoj organizaciji, ali ne na istoj strani. Malo je ko sa današnjeg zapadnog Balkana s toliko žara branio slobodoumne slovenačke kolege i njihovu pobunu dok se Đukanović još kleo u petokraku, u štafetu i u sve što uz njih ide...

Možda jednom, kad sve ovo prođe - uz uslov da to dočekam pri zdravoj pameti - uspijem da bez tuge napišem priču o tom brzom usponu i usporenom padu. I o tome kako je jedan obrazovani mladić briljantne perspektive došao dotle da, u času kad najmanja varnica može da zapali cijelu Crnu Goru, ubjeđuje i sebe i javnost kako institucije rade svoj posao i kako nema govora o ugroženoj stabilnosti.

I to iste one institucije koje su bile spremne da, zbog očuvanja jedne skupštinske većine i jednog gospodara, dignu u lagum svu Crnu Goru prije nepune tri godine. Da ne pominjem prethodnih trideset...

***

Dok sve funkcioniše na zakonit način, dok institucije rade svoj posao, nema govora o ugroženoj stabilnosti Crne Gore, trudio se da saopšti mirno, kao da u to zaista vjeruje. I kao da svima na gomilu nije produženo trajanje otvorenim udarom države na pravo građana da glasaju slobodno i u miru.

Koje to institucije rade svoj posao i kad su ga uopšte radile... Policija čije su “marice” onog 16. oktobra popodne kružile Podgoricom uz zaglušujuće sirene, kao da najavljuju bombardovanje iz prave. A ne vijest-bombu koja je trebalo da zaustavi pojačanu izlaznost na glasanje. I uspjela u tome.

Da nije riječ o Tužilaštvu? Čiji je drugi čovjek četiri dana poslije navodnog udara kao dokaz iznio talik crnogorski. I patriotski naboj jednog vojvode prema tuđem narodu zbog bitke koja je spasila njegov. I oružje bačeno u jezero na granici Srbije i Albanije, iako se te dvije države ne graniče već deceniju. Plus krv do koljena i Crna Gora zavijena u crno...

***

Kad posljedice te pravosudne bruke ne bi bile dugoročne i opasne, kasniji dokazni materijal bio bi dovoljno inspirativan i za osrednje talentovanog komediografa. Andrija Mandić mnogo putuje, ima vozača i prevodioca za ruski. Milan Knežević voli majku, đevojku i rusku poeziju. Petsto vrhunskih specijalaca obučenih za terorizam izgubilo se na Zlatiboru, ili Kopaoniku, zaboravih. A i nemam više živaca da ponavljam sve te gluposti sa suđenja skupljeg vijeka...

Je li možda mislio na sudstvo? Koje je prihvatilo takve dokaze, uz još goru dopunu. Po kojoj su dva domicilna Srbina uvezla desetak Srba iz susjedstva da pobiju sve Srbe koji dođu na davno otkazanu proslavu pobjede najjače srpske stranke u Crnoj Gori.

Ako ćemo pošteno, od svih crnogorskih institucija u koje se zaklinje šef Skupštine, samo su dvije uspješno odradile svoj posao.

Penzionisani policajac iz Zubinog Potoka i švercer majica iz Bubanj Potoka, inače osuđeni ubica.

***

Parlament je jedino mjesto za politički dijalog, poručio je uprkos tome i još koječemu njegov predsjednik. Kao da će Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću biti do dijaloga poslije osuđujuće presude. Naročito ako je kazna dovoljno visoka da uz nju ide stavljanje u pritvor.

A što ako, nekim čudom, bude oslobađajuća? Onda do dijaloga neće biti čelnicima gorepomenutih institucija. Zato što bi, prije narednog zasijedanja, morali u pritvor. Neznanje ili korupcija, pitanje je sad, što bi rekao bivši predsjednik parlamenta.

Što god da je, skoro tri godine držanja ne samo optuženih, nego i svih ostalih građana pod permanentnim pritiskom državnog udara ne mogu biti plaćene samo ostavkama.

***

I stvarno ne razumijem na koju to svijest šef parlamenta poziva poslanike i sve ostale. Jedino čega je još 16. oktobra 2016. trebalo svi da budu svjesni jeste da su izabrani pod prijetnjom oružane sile. I da su istraga i suđenje urnisali budućnost pravosuđa na duži rok...

Kako, poslije svega, još može da se poziva na “snažnu podršku građana, koja je potvrđena na svim izborima”. I najavljuje odlučnu i nepokolebljivu gradnju budućnosti. Sa vlašću koja je uoči prve pobjede na izborima uvela državu u pravi rat, a na potonjim se nekako održala zahvaljujući navodnom terorističkom napadu. Toliko jakom, da ga je prespavao cijeli državni vrh.

Sa takvom vlašću ne da nema budućnosti, nego se može samo nazad, u prošlost. Ili u njenu reprizu. Sve dok bar deseti dio od onih 324.000 iz Monstatove statistike ne izađe na Ulicu. Samo još tamo ima nade da postoji život bez Mila Đukanovića. I svega što nam je taj život priredio. I svih zbog kojih je naš život baš ovakav kakav jeste, iako uporno glasamo protiv njih...

P.S. Ne znam što se događalo od utorka do danas, ali bojim se da je neko debelo podvalio i optuženim liderima Demokratskog fronta i svim Srbima u Crnoj Gori. Ne može na dobro izaći ovo “gostovanje” Radovana Karadžića. Ne zbog onoga što je govorio, nego zato što mu je uopšte omogućeno da govori. Zar je, zbog podrške jednog ratnog zločinca, trebalo rizikovati podršku najmanje polovine Crne Gore. Iskazanu ne samo povodom suđenja vijeka...

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")