VIŠE OD RIJEČI

Tragizam

Prevaranti su tragizam društva, a ako postoji slika tragizma ličnosti, odnosno takvog pečata već prilikom ulaska u svijet, stupanja na scenu, onda je to Miša Janketić. Veliki glumac i istinski gospodin
4870 pregleda 38 komentar(a)
Miša Janketić, Foto: BETAPHOTO
Miša Janketić, Foto: BETAPHOTO
Ažurirano: 18.05.2019. 08:51h

Zastrašujuće djeluje taj podatak: dvadeset posto crnogorskih studenata ne smatra da je prisvajanje tuđeg rada problematično. Dakle, čak petina akademaca je „izgubljena“ za ozbiljnu priču. Već u startu. Takođe, možda je nakon ovakvog uvida lakše shvatiti zašto je univerzitetsko plagiranje tako masovna (i opšteprihvaćena) pojava u današnjoj Crnoj Gori.

Bojim se da je ovaj podatak sjeme tragične budućnosti. Ipak, diletanti majstorstvo ne mogu prepisati...

Otišao je majstor glumac.

Prevaranti su tragizam društva, a ako postoji slika tragizma ličnosti, odnosno takvog pečata već prilikom ulaska u svijet, stupanja na scenu, onda je to Miša Janketić. Veliki glumac i istinski gospodin.

Njegovo poznavanje književnosti (i rezonovanje o tekstu) bilo je nesvakidašnje široko i ubjedljivo. Kada sam, u vrijeme dok je radio na predstavi “Marko Miljanov” (sjećate se - ono kad su Kuči krenuli na Pozorište, a stigli samo do Biblioteke), imao zadovoljstvo u Klubu umjetnika slušati njegove opservacije o jednoj tada vrlo čitanoj knjizi.

On je od početka života bio osuđen na tragično, voljom mašine paklene istorije. Sa sjenkom rane tragedije, dobio je za sva vremena taj tako crnogorski pečat. Njegovu majku poslao je u smrt ratni zločinac, dželat-pop Maca, paski, na način koji prevazilazi čak i balkanske standarde gadosti... Kao neki lalićevski detalj: ipak, dao joj je još nekoliko sati života da završi džemper za makanju.

To je, podsjetimo se, isti onaj pop Maca koji je, evo neko doba, proglašen za sveca ili mučenika.

I toga treba biti svjestan: ne živimo u državi gdje se neka ulica zove po njoj, već u državi u kojoj je njen ubica proglašen svecem. Kome da uskliknemo, s ljubavlju?

Riječ je o jednom od tipičnih manevara crkve - a koji se tiče revizionističkog djelovanja, odnosno, prekrajanja istorije koje će, nerijetko, kao i u ovom slučaju, podrazumijevati stavljanje svetačkog oreola na glavu monstruoznog dželata.

Nije to, naravno, specijalitet samo SPC i njenog mitropolita u CG, prije bi se to moglo nazvati starim „hrišćanskim“ manirom. Najmudrija žena pozne antike, upraviteljica Aleksandrijske biblioteke, čudesna Hipatija, bukvalno je rastrguta od mase koju je predvodio episkop i kasniji patrijarh Kiril Aleksandrijski.

Nisu mogli da joj oproste Znanje. I Knjige. To se zbilo 415. godine. Crkva ih je kasnije oboje proglasila za svece. Tako se umiva savjest naknadno. I uzaludno, naravno.

To je način na koji crkva djeluje na istoriju, a sve ovo što se radi po Crnoj Gori sa limenkama, kič-krstionicama, grandioznim krstovima i uopšte “obilježavanjem” teritorije, to je, pak, način na koji djeluje na geografiju.

Svijest crkve je uvijek totalitaristička, naprosto, taj pogled na svijet je takav - totalizujući i totalitaran. Zato je nespojiv sa građanskom sviješću, čak je vrlo precizno reći da je građanska svijest i nastala u snažnom opozitu prema vjerujućem svjetonazoru. Ovdje i to potrebno pojasniti - kada govorim o kritičkom stavu prema crkvi, govorim o stavu prema svim crkvama, crkvi kao takvoj. To što se najčešće spomene SPC je iz razloga što je ona u Crnoj Gori najmoćnija organizacija od te vrste, i sa najizrazitijom ambicijom da „rukovodi“ društvom i utiče na društvene procese.

U najkraćem - u društvu u kojem crkva ima presudnu riječ, „nema sreće“. Svih ovih godina taj trend ne posustaje: CG je izgleda baš takvo društvo. Presudnu ulogu u oblikovanju istorije i geografije ima Crkva. Da stvar bude još gora - u oblikovanju morala presudnu ulogu igra - Partija.

Dodajte tome i sve one buduće prevarante/prepisivače s početka teksta i slika će tek onda biti potpuna... ili bolje reći - tragična.