STAV

Vajber

U miru i samoizolaciji u kojoj tipkamo poruku sve kao da se zatalasa, stvarnosti začas urone jedna u drugu, a tehnika tek odrađuje i posreduje ono što se od nje traži
1163 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Pixabay
Ilustracija, Foto: Pixabay
Ažurirano: 21.05.2019. 10:26h

Bože, pa nije valjda da je i ona prolupala?! Sjećam se da sam ovo pomislila kad mi je pogled pao na mlađu ženu, koja mi se približavala iz suprotnog pravca gestikulirajući i govoreći glasno. Kako je ispred sebe jednom rukom gurala dječja kolica prekrivena mrežom - dijete mora da je ili spavalo, ili bilo na putu da padne u blaženi dremež - sve je naoko izgledalo kako treba. Da, sve osim tih majčinih gestikulacija i pogleda koji nije bio upravljen prema onom najvažnijem - djetetu. Napokon, kad mi se približila, vidjela sam bijele tanke slušalice u ušima, skoro potpuno pokrivene dugom kosom. Dovraga, to je skajp ili vajber! Mlada mama priča, valjda prekraćuje vrijeme, a možda je i na poslu, kakvom on-line sastanku, ili šta je već. Nije važno, sjećam se da mi je olaknulo, samo nek’ nije ono najgore i nek ne gestikulira u prazno, poput gradskih luda nekada...

Od ove epizode prošlo je nekoliko godina i svi smo se, u međuvremenu, čini mi se, već navikli na mlade mame koje su on-line dok šetaju, ili uspavljuju svoju bepčad, na komšiju čiji pogled uzalud pokušavamo sresti jer je u svim situacijama, bilo da kosi travu, ili sa poslovnom tašnom u ruci žurno ulazi u auto, i on sa obaveznim slušalicama u ušima, na mlade djevojke i momke koji fulaju autobuske stanice jer su odsutni iz stvarne stvarnosti, budući da su vječito prisutni na nekoj od društvenih mreža koje su njihova lična stvarnost. Ona, koja traži njihovu stvarnu koncentraciju.

Naravno da jedan ovakav fenomen tjera na razmišljanje. Tjera na traženje prave mjere, ocjenu da li je nešto dobro ili loše. Pogotovo tehnika, koja sama po sebi nije ni dobra ni loša jer mi smo ti koji joj dajemo smisao, dajemo joj karakter dobre ili loše stvari, kako nas uvjerava Divna Vuksanović, poznata filozofkinja medija. Što se mene tiče, umreženost u vajber bila je svojevrsna revolucija u mom životu. Povezana u vajber-grupu sa prvim rodicama sa kojima sam provela djetinjstvo i mladost, dobila sam neke odgovore na pitanja koja su me mučila i za koja sam mislila da nikada neće biti rasvijetljena. Uloga moje babe po majci, tog porodičnog patrijarha koji je odlučivao o mnoštvu stvari, važnih i nevažnih, razjašnjena je, na primjer, sa više strana. Potpuno nepismena, naša baba je stavljala amin na udaje i ženidbe svoje djece, anatemisala rastave i blagosiljala vjeridbe, miješala se u vaspitanje svakog od nas, svojih unuka, svoj svjetonazor formiran u prvim decenijama prošlog stoljeća nametala je, i to uspješno nametala, kao važeći i kao onaj u čijem pravcu se upravljao, po dobru i zlu, naš porodični brod. Da, po dobru i zlu, uspostavilo se iz naše vajber-diskusije da smo različito ocjenjivali njenu ulogu i različito vrednovali njen doprinos svemu.

Možda to još uvijek nisu odgovori na sva pitanja koja imam o vlastitoj životnoj priči, ali su u svakom slučaju objašnjenja drugih aktera ove privatne drame doprinijela da se problematika sagleda iz rašomonske perspektive i da konačni zaključak i ocjena nečijeg doprinosa bude mnogo dublja i zasnovana na mnoštvu činjenica. To je bila grupna seansa psihoanalize, mogućnost da se zahvaljujući tehnici stvore osnove, ako ne za nalaženje konačne istine, a ono bar za nalaženje duhovnog i duševnog smirenja. Sve je ipak stavljeno pod kakvu-takvu kontrolu onog podsvjesnog u nama, koje uvijek rovari i uznemirava svijest. Koliko bi, na kraju krajeva, trebalo vremena da se ovako nešto pješke rasvijetli? Koliko telefonskih razgovora, susreta i pisama bi trebalo razmijeniti, ostaje da se upitate kad branite ili napadate vajber, skajp i ostale mreže. Naravno, mnogo toga je običan razgovor, popunjavanje praznog vremena, dobrim dijelom izlaženje u susret savremenom kapitalizmu punom ambicije da vam pokaže da se može biti na sto strana, na poslu, kod kuće, u porodici, sa prijateljima, da se može biti na sve strane, iako ste u stvari upregnuti u rutiniranu svakodnevicu koja se sastoji od šeme kuća - posao i obrnuto.

Istina, naš stil pisanja i izražavanja nema više onu baroknu razuđenost i nijansiranost, da parafraziram sociologa kulture Ratka Božovića, redukovan je na sms esenciju, što u prevodu znači, ono što je meni važno, ono što ja mislim i osjećam, to je ono što vrijedi i nešto znači u mom životu. To, u kojoj formi i kakvim stilom je izraženo, nije ono najvažnije. Autoriteti se ionako više ne nalaze van nas. Novi mediji su pripomogli da već započeto rušenje autorireta dovedu do neslućenih granica. O ovome često razmišljam dok prebrojavam koliko ljudi tipka svoje misli, sjedeći sa drugim ljudima po autobusima i kupeima vozova. Nekad je više od polovine putnika čitalo novine i knjige, tražeći u njima neku od opštih istina uz koju će nasloniti svoju malu privatnu istinu. A danas, tek poneko. Svi su na telefonima, tipkaju i pretaču vlastito mišljene i osjećanja. Ono što drugi misle i sugerišu nam kao važeću istinu rezervisano je za školu i obrazovni sistem, dobro, tu je i posao sa pravilima i obaveznom hijerarhijom, a sve ostalo je prazan prostor u koji se useljavamo sa našom vajber i fejsbuk istinom.

Ovo sa našom babom i njenom ulogom u našim životima bila je drama, naknadno podizanje emocija oko nečega na šta se više nije moglo uticati jer su procesi našeg odrastanja bili uveliko dovršeni. Pa ipak, ta vajber dramatizacija života bila je nešto novo. S kojim smo samo intenzitetom kao akteri ove porodične drame bili uronili u ovu raspravu koja je tražila naše opredjeljenje, kako smo samo hektično argumentovali pro i kontra, skenirali brojne stare fotografije i prilagali izjave umrlih članova porodičnog klana.Sve je izgledalo autentično, vajber se pokazao humanim i više nego od pomoći. Od tada nekako kao da ne žurim sa osudom savremenih medija, iako sam kao i mnogi drugi kritična nad prizorima sajber usamljenosti u prepunim javnim prostorima. Uvijek se upitam nije li neko u toku kakve grupne psihoanalitičke seanse i u potrazi da nađe odgovore na zamršene porodične kontroverze i lične traume. U takvim situacijama ispreplitanje različitih stvarnosti, kao i prošlosti i sadašnjosti, su dobro došle, štaviše, ljekovito je. U miru i samoizolaciji u kojoj tipkamo poruku sve kao da se zatalasa, stvarnosti začas urone jedna u drugu, a tehnika tek odrađuje i posreduje ono što se od nje traži.

Preporučujemo za Vas