STAV

Nezavisnosti

Predsjednik Vlade nas poziva u boj da branimo životom ono što je definisao vječnim a to je ropstvo pod njegovom palicom. Predsjednik države je opširniji, i po običaju elokventniji, u argumentovanju zasluga za otvaranje “ vrata crnogorskoj emancipaciji“ u čije temelje stavlja neistine o ratnoj prošlosti devedesetih
914 pregleda 0 komentar(a)
Sa "Odupri se" protesta, Foto: Savo Prelević
Sa "Odupri se" protesta, Foto: Savo Prelević

Gdje bi se moglo smislenije, dosljednije, u miru sa sobom izraziti zadovoljstvo postojanjem nezavisne države osim na ulici ispred Skupštine. Gdje bi se moglo jasnije izraziti nepristajanje na laž, korupciju i kriminal njenog vođstva nego na tom mjestu. Gdje bi se moglo tijelom označiti mjesto slobode koje za 13 godina pamti gubitke, a koje još jedino nosi potencijal nade u promjene zahvaljujući ljudima koji još uvijek čine napor da se na tom mjestu pokažu. Koban znak je stavljen na Ustav prije 13 godina prvim potezom vladajuće elite, tumačenjem da u njemu nema mjesta za sve. I dok su ženske organizacije protestovale lažno i cinično lice vlasti se već tada jasno pokazalo javnosti. Od tada pa do danas deviza je ista - napredak je popločan nasiljem, prevarama i fingiranim izvještajima, ostalo je margina.

Na građanski protest “Odupri se “ dolazim “naoružana“ nadahnutim izjavama čelnih ljudi države povodom ovog praznika. Predsjednik Vlade nas poziva u boj da branimo životom ono što je definisao vječnim a to je ropstvo pod njegovom palicom. Predsjednik države je opširniji, i po običaju elokventniji, u argumentovanju zasluga za otvaranje “ vrata crnogorskoj emancipaciji“ u čije temelje stavlja neistine o ratnoj prošlosti devedesetih. Logična posljedica tog krečenja naše (i vlastite) prošlosti i selektivne pravde koja iz tog proističe je da se Crna Gora, kao država, emancipuje u korupciji, kriminalu i nasilju pod palicom neprikosnovgenog Društva Poslušnih Sljedbenika. Dolazim sudarajući se sa mladim ljudima koji žure na koncerte organizovane od strane vlasti. Isti pravci, različiti smjerovi onih koji su se spuštali “niz uže” i onih koji još nisu svjesni “užeta” zavedeni nadama mladosti i političkim lažima.

Na protestu nije svečano. “Aj, Karmela” daje ton tišini u ljudima bez pokreta. Tu su već poznata, draga lica, čije postojanje daje nadu u mogućnost drugačijeg svijeta politike, a njihov javni glas nadu u ljudskost. Poziv na razgovor ostaje kao odjek neke ideje koja je zaustavljena na svom rođenju. Dodajem kamičak gorčine zbog obraćanja “opoziciji” a što se u ovom slučaju odnosi na stranke. To što se u Crnoj Gori zove “stranka” je u stvari istaknuti pojedinac koji je u datom trenutku dobio povjerenje određene grupe ljudi a podrazumijeva se “za vazda” jer vise dok on hoće nema provjeravanja njegove kompetencije na toj poziciji.

Ko se usudi osuđen je na “novu stranku” jer se ne smije lideru ugroziti apanaža od pozicije za koju će ponovo umilostiviti članstvo “velikim naporom” medijske propagande kada dođe vrijeme za glas na izborima. U tome je vladajuća stranka nenadmašna a svi ostali su kopije i, naravno, autsajderi. Posljednji ideolog (povremeno se stiče utisak - zajednički), mesija korupcije i kriminala je u “depresiji” za koju nema lijeka u Crnoj Gori. Pjesnik reče - Isti je princip, sve su ostalo nijanse. U strankama tzv. opozicije nema ni veće demokratije, ni veće kreativnost, ni manje autoritarnosti, ni jasne strategije smjene vlasti i zato se često i najlakše u nedostatku vizije hvataju nacionalističke ideologije. Zapliću se kompromisima, prizivanjem podrške izvana, potcjenjivanjem građanstva, uzajamnim optuživanjem i čvrstim držanjem za poziciju “opozicije”. U takvoj situaciji logično je da nema “opozicionog članstva” na građanskim protestima jer je to članstvo pasivizirano, apatično i umrtvljeno nesposobnošću vlastitih lidera. Obraćati se takvima na građanskim protestima je znak zablude o postojanju nečega što ne postoji. Podržava se privid da postoji kritičko promišljanje u “opoziciji”, dogovor oko zajedničkog interesa i osmišljene buduće akcije. Sa tom zabludom sudbini protesta prijeti sudbina “članstva” - nevidljivost.

Štrecam na zvuk vatrometa. Demonstracija šarenila i radosti u nebo poslata. Konstatujem da se mladi ljudi u svim vremenima isto vole bez obzira na muziku koju slušaju i mjesta koja posjećuju. Istine iskazane u istraživanjima o nedostatku sigurnosti i vizije budućnosti u nezavisnoj državi se guraju pod tepih zabavama i medijskim aranžmanima. Mladi imaju vremena. Stariji se ne mogu pohvaliti da im ostavljaju išta dobro u društveno-političko-ekonomsko-moralnom smislu osim te nezavisnosti (koju navodno zajedno slavimo na različitim mjestima), zrnce slobode da grade pravednije i humanije društvo za sebe.

Predstavnici vlasti ne prisustvuju (osim u najavi onoga što su platili iz naših džepova) dešavanjima na otvorenom (ulici, trgovima), ne miješaju se sa ljudima, ušuškani u svoje skupe tvrđave slave još jednu godinu koju su progurali na našim leđima. Bez obzira na to leđa na otvorenom (ulica i trgovi) za dan nezavisnosti su mlada a i prava. Poluge vlasti su sve silovitije, otpor sve vidljiviji. Ostaje neizvjesnost i nezavisnost koja bi trebalo da ostane neupitna na ličnom, državnom i društvenom planu uprkos okupaciji sa svih strana.

Autorka je aktivistkinja