Sto mu ulcinjskih duhova

Ili O duhu slobode vjeroispovijesti

Bila je to ljubav na prvi lepet galebovih krila - kad je jednoruki zatočenik ulcinjskog kazamata ugledao zgodnu djevu kako sa amforom u preplanulim rukama prolazi trgom. To je onaj prostor ispred kule Balšića na kom se decenijama održavaju pozorišne predstave u okviru ulcinjskog kulturnog ljeta. Takav prostor, neka mi Paštrovići oproste na subjektivnom utisku nedjelje, nema ni budvanski grad-teatar pa ne čudi što su u srećnija vremena u Ulcinj dolazili bardovi jugoslovenskog glumišta poput Miše Janketića, Tanasija Uzunovića, Miloša Žutića…

Dok gledate predstavu koja se održava na sceni ispod zida na kojem je ispisan drevni grafit „Johani Bolani“, sa desne strane vam dođe mletačka crkva građena od korčulanskog i hvarskog kamena, pretvorena najprije u džamiju s prerezanim minaretom a potom i u muzej, dok vam s lijeve strane dođu polukružni kazamati s rešetkama iza kojih su poređani antikviteti iz raznih perioda ulcinjske istorije - bukagije, đulad, lanci, amfore, topovi, novac sa natpisom Civitas Dulcigni... U jednom od tih kazamata je kratko vrijeme nakon bitke kod Lepanta, boravio i čuveni Servantes s početka ove priče. A onda se zagledao u Dulčineu... Ostalo je istorija iliti ljubavna mirođija u čarobnom napitku tetkice Klio.

Ako postoji svijet duhova, drugim riječima nekakva paralelna dimenzija, onda je na ulcinjskom Starom gradu prilično živo. Uostalom, zamislite i sami dijahronijski celebrity za koji ne važe vremenska ograničenja - Đurađ II Stracimirović u odori srednjovjekovnog viteza razgovara sa Sabatajem Cevijem ispred najpoznatije kule Starog grada, dok ih pomno sluša Đurađov sin Balša. Malo dalje kod kamenih artefakta Migel de Servantes zbori nešto Dulčinei koja se stidljivo osmjehuje. Oko njih se vrzmaju gusari, mletački trgovci, turski veziri, albanski brodograditelji, srpski kovači novca, crnogorski ratnici... Na sve njih nailazite (no ih ne vidite), dok se uskim kamenim uličicama spuštate prema južnom dijelu grada. Mimoilazite se usput sa piratima Likom Cenijem i Hajdarom Karamindžojom, a onda, kod same južne litice, propuštate vojvode Iliju Plamenca i Sima Popovića - prve guvernere Ulcinja nakon oslobođenja od Turaka. Oni vas ne vide jer su se nešto ozbiljno među sobom porazgovorili, ali vi koračate dalje i koji tren kasnije, na temeljima crkvice koju je sagradila, nailazite na Jelenu Anžujsku - ženu Uroša I Nemanjića. Ogrnuta plaštom koji leprša na jugovini i elegantno naslonjena bijelim dlanovima na zid, Domina Ulcini posmatra pučinu dok joj kosa prati nemirne pokrete plašta. Tu je i njena sestra Marija Šor. Spokojne su dok im kamenom stazom iz pravca svjetionika prilazi žena gracioznog držanja. Ime joj je takođe Jelena a nadimak Imperatrix Slavoniae, i žena je Dušana Silnog. Teća Jelena je ćerka kneza Lazara i vjerna ljubovca već pomenutog Đurađa Stracimorovića koga smo ostavili gore kod kule Balšića da razgovora sa lažnim mesijom Cevijem (kome je Erih Koš posvjetio dvotomni roman). Na koncu, dok silazite južnim stepeništem prema Pristanu, pokraj vas prolaze derviši Ljatif-šeh i Atif-šeh koji su spasili utvrđenje od neprijateljske armade pošto su snijevali razgoropađeno ocinjsko more kako se prijeteći (poput kakvog pacifičkog cunamija) uzdiže nad Ratislavom. Istovremeno se sjevernom stranom Starog grada (no to svakako ne biste vidjeli ni da se trenutno ne nalazite na južnoj strani istog), kreće poveća grupa ljudi - sudije Arslan-beg Resulbegović i Duljo Šurla, te učitelj Marko Ivelić i predsjednik Opštine Ilija Srzentić, kao i mitropolit Sava Kosanović. Ovaj potonji se, idući sporim koracima ka crkvi pod Meterizima (čiju je gradnju pomogao knjaz Nikola), zabavlja razmišljanjima o Milovom zakonu o slobodi vjeroispovijedanja. Društvo mu pravi muftija Hadži Mustafa Hilmi efendija Tikvešlija.

Duhovi su naime kadri da razmišljaju višedimenzionalno, dijahronijski i sinhronijski, za razliku od većine jednodimenzionalnih i obezduhovljenih žitelja Milolenda koji su u velikom broju slučajeva čak i plaćeni da ne razmišljaju. Zato duhovni ljudi u ovom našem jadnom, materijalističkom svijetu imaju tu nezgodnu naviku da promišljaju o stvarima koje ih se tiču. Da postavljaju pitanja? Takvi se obično nazivaju građanima, a ne zombijima, i upravo je za njih, kako reče premijer Duško Marković, pisan zakon o slobodi vjeroispovijesti. No, da li je Duško zaista ubijeđen u to što govori? Da li se recimo u Crnoj Gori poštuju građanska prava? I da li je iko nakon prošlogodišnjeg ukidanja odluka Podgoričke skupštine iz 1918. posumnjao da će vlast Crne Gore ubrzo krenuti u konačni obračun sa Mitropolijom crnogorsko-primorskom? Da li takav kauzalitet govori u prilog iskrenih namjera crnogorske vlasti povodom zakona o slobodi vjeroispovijedanja? Je li Crna Gora građanska država? Da li je tačno da većina njenih građana, koji se izjašnjavaju kao Srbi ali i kao Crnogorci, pripadaju Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, odnosno Srpskoj pravoslavnoj crkvi? Da li su zbog toga manji Crnogorci od onih koji se mole u bogomoljama Crnogorske pravoslavne crkve? I da li je demokratija vladavina većine? („Niđe nema takve demokratije ko što je ima u Crnoj Gori“, veli poglavar CPC Mihailo). Jesu li izbori u Crnoj Gori fer i demokratski? I da li je oligarhija protkana plutokratskim svjetonazorima, demokratski oblik vladavine? I zar u prijedlogu zakona o vjerskim slobodama (ako je uopšte u pitanju prijedlog zakona nakon čega bi trebalo da uslijedi javna rasprava), ne stoji da se crkvena imovina koja se do Podgoričke skupštine nalazila u rukama države Crne Gore, mora vratiti državi? Pitanje je samo kojoj - onoj koja pripada građanima ili onoj drugoj koju je porobila plutokratizovana oligarhija? I da li je uopšte dozvoljeno miješanje države u crkvena pitanja? Jesu li od 1789. godine i Francuske revolucije, država i crkva odvojene institucije? I zar se zakon o vjerskim slobodama u Crnoj Gori ne donosi ravno 228 godina nakon prvog amandmana američkog ustava koji tretira pitanje vjerskih sloboda, 100 godina nakon Podgoričke skupštine, 30 godina nakon Milovog dolaska na vlast i 13 godina nakon osamostaljenja Crne Gore? Čemu toliko kašnjenje? Da nije zbog iznenadne pojave velikosrpskog hegemonizma s natruhama imperijalizma? Zbog čega su Milo i Vučić u izvanrednim strateškim odnosima? Da li su i jedan i drugi produžene ruke sila koje vrebaju izvana? I da li je tačno da dio crnogorske opozicije umjesto Vučića vidi mesiju? I kako je moguće da Milov režim trideset godina egzistira na potencijalnoj opasnosti od velikosrpskog hegemonizma, a da ovoga nema ni od korova? Je li u pitanju nekakav Milov strateški imaginarijum zarad sopstvenog održanja na vlasti? I da li je Vučićev gensek Selaković zaista samoinicijativno izjavio da je Crna Gora klasična srpska država? Može li biti da upravo takve izjave vraćaju u život motiv velikosrpske hegemonoje u Crnu Goru? I to baš u trenutku kada se Milo teškom mukom uspravlja na noge nakon nokauta izazvanim aferom „Koverat“. I nedugo nakon što je u Beogradu Amfilohije (poput britke novinarske sablje), isjekao Vučića neugodnim pitanjima o KiM usred „crvenog salona“ Patrijaršijskog dvora. Da li je onda Selakovićeva izjava došla kao kec na Milovu političku revitalizaciju pomoću brzog kontranapada u vidu borbe protiv velikosrpkog hegemonizma? Da li je Milu na taj način omogućeno da optužuje protivnike režima kako rade u korist velikosrpskog hegemonizma/imperijalizma, a da pripadnike građanske opozicije gura u autocenzuru i odustajanje od protesta protiv odnarođene vlasti? I je li u pitanju ishitrena tvrdnja Marka Kovačevića - pripadnika dijela crnogorske opozicije, da svaki drukčiji stav od Selakovićevog treba tretirati kao neprijateljski čin (prema Srbima u Crnoj Gori)? Nije li ubrzo nakon toga Vučić izjavio da njegov gensek nije mislio to što je izrekao već nešto sasvim deseto, odnosno da su ga mediji nekorektno interpretirali? Da li su mediji u Srbiji pod Vučićevom kontrolom (izuzev onih nekoliko koji se mogu prebrojati na prste jedne ruke)? Riječju, misli li Vučić isto što i Selaković? I da li je Selaković Vučićev trbuhozborac? U slučaju da Vučić ne misli kao Selaković, da li to onda znači da se idol dijela crnogorske opozicije dramatično primakao profilu Kovačevićevog neprijatelja srpskih interesa u Crnoj Gori? I da li je Selaković svojom izjavom, ukoliko zaista egzistira kao Vućićev trbuhozborac, dao vjetar u jedra Milovom zakonu o vjerskim slobodama? Da li su vjerske slobode uopšte postojale u Crnoj Gori za ovih 30 godina Milove vladavine? Ako nijesu, da li je Crna Gora ikada bila građanska država? I da li je Milo iskren kada poručuje da nema govora o tome da se crkve i manastiri otmu od SPC i dodijele CPC? Da li je Milo uvijek govorio istinu i bio iskren? Da li je ikada išta otimao od bilo koga? I šta je svrha zakona o vjerskim slobodama ako ne da širi ljubav i harmoniju među ljudima? Zašto je onda umjesto toga zakon isprovocirao vjernike Mitropolije crnogorsko-primorske da izjave kako će životima braniti svoje vjerske objekte?! (A među njima je priličan procenat građana Crne Gore - deklarisanih Srba i Crnogoraca). I da li je u takvim okolnostima uopšte moguće sprovoditi podržavljenje crkvene imovine bez novih podjela u već podijeljenom društvu? Uostalom, zar se Milo nije odrekao državne imovine u korist sveopšte privatizacije? O teokrartiji je za sada besmisleno govoriti (ili ipak nije!), mada za svaki slučaj preporučujem za čitanje na plaži Kampanelin „Grad sunca“. Ne, nije Ulcinj u pitanju, mada jeste to grad sa najviše sunčanih dana u godini. Kao što je i grad u kojem se (sto mu ulcinjskih duhova) duh slobode vjeroispovijesti naročito isticao u proteklih stotinu godina. A dokle će? Nadajmo se da hoće.