"Nermineeee!!!"

Jakarina Kosa, 12. jul 2019.

Osim kao reakcija na odbranu koju je predsjednica Vlade Srbije juče ponudila medijima, ovo što slijedi je moj “otpis” svim Anama i inim negatorima genocida na našem prostoru. Čitajući novinske izvode o njenom patetičnom pokušaju da opere crn obraz, shvatio sam da Ana Brnabić pati od godišnjica mnogobrojnih “nesporazuma” koji su obilježili rane 1990-e na prostoru bivše SFRJ. Kako se primakne koja godišnjica, počnu da je muče dugotrajne nesanice i teške glavobolje. Kada se, međutim, primaknu godišnjice koje su obilježili Mladićevi, Karadžićevi i Krstićevi vojnici, srbijanski dobrovoljci, Žute ose, Bijeli orlovi, Crvene beretke, Tigrovi, i ostala zvjerad, Anu počne tresti troljetna groznica. Ne znajući đe da se djene u gluvo doba noći, ona posrće kroz svoj uspavani vojni logor noseći “desnu u lijevoj ruci.” Njeno premijersko lice je obliveno znojem pravednice, njen svesrpski vidokurug je sužen, a obožavateljski pogled uprt ka uvrijeđenoj predsjedničkoj veličini koju, gle čuda, ni mnoštvo Srbalja, ni ono malo ostatka svijeta koji može locirati Srbiju na mapi, ne razumije.

Anina nesreća je u tome što imamo mnogo godišnjica koje nju podsjećaju na rasute kosti, iskopane kuće, i na to ko je kosti prosuo i kuće iskopao, pa njene glavobolje nikada ne prestaju. Ona, kao i svaki drugi disciplinovani đak visoke škole nacionalističkog osporavanja realnosti, opstaje na jakoj dnevnoj dozi apaurina mitologije, samodovoljnosti, lažne veličine i interplanetarne zavjere protiv Srba. Nada se da će te pilule, kao magični štap Svetog Save, smiriti njenu glavobolju i odagnati troljetnu groznicu.

Ana, međutim, živi u bolnoj zabludi. Ako išta znam, onda znam dvije stvari. Znam šta je glavobolja, jer decenijama patim od hronične upale sinusa. Znam, takođe, šta su godišnjice (a pogotovo one iz 1990-ih) jer ih profesionlano istražujem već više decenija. Po oba osnova - posljedica i uzrok - razumijem Anu, i mogu da joj pomognem, jer imam dva sigurna lijeka koje sam modifikovao i imenovao u skladu sa različitim nacionalnim ključevima (ne pati samo Ana u Beogradu od godišnjica… one izazivaju jauke i u Zagrebu, Sarajevu, i u Podgorici). No, za Anu, predsjednicu vlade Srbije, preporučujem distole koje se zovu Ramo i Hatidža.

Ramo skida glavoboju dok kažeš “genocid”. To čini istom onom snagom kojom je, u krvnikovu kameru pred cijevima, jaukao sinovljevo ime dozivajući ga da izađe iz šume i dođe “slobodno kod Srba…” Hatidža efektno liječi troljetnu groznicu revizionizma, laži i nemoralnosti tako što bolesniku na užareno čelo i preko zakrvavljenih zjenica privija mjesečinu koja “u njenom vrtu posipa tri zelena bora srebrenim laticama užasa” (Mile Stojić). Uzete zajedno, ove distole za nedjelju dana preporode osobu, pa od političke ništice, negatora genocida, šoviniste, oportuniste i moralnog kepeca, stvaraju osobu koja ima kičmu, moralnu vertikalu, svijest o potrebi da se kritički promišlja stvarnost, naglašen osjećaj lične odgovornosti i, nadasve, osobu koja razumije snagu istine i stida. Stvaraju patriotu koji zna da je dužan sopstvenu naciju i državu promišljati kritički.

U svojem reagovanju na brojne kritike (uključujući i moju) njene nedavne brljotine o “nesporazumima,” Ana je u prvoj rečenici dala za pravo svim kritičarima: pokušala je da relativizuje genocid, a potom je izgovorila sudbonosno i kobno “ali”! Takođe je osporila validnost pravne odluke koju je donijelo legitimno i respektabilno međunarodno pravno tijelo.

Želio bih napomenuti predsjednicu vlade Srbije da se Srebrenica nije “desila,” nego je bila dio obimnijeg velikodržavnog projekta od ranije dizajniranog u akademskim kabinetima u ulici Kneza Mihaila. Predlažem Ani da iščita sudsku dokumentaciju za slučajeve Krstić i Mladić, i da se informiše (kao dio medicinskog protokola koji uključuje moje diastole) o namjeri da se “desi” Srebrenica. Insistiranje na ovakvoj relativizaciji genocida u Srebrenici šteti svima, a ponajviše srpskom narodu koji je postao nevoljni talac zločinaca i apologeta zločina, koji svoje krvave ruke već decenijama zavijaju u nacionalnu zastavu.

Nadam se da Ana zna da je njen najznačajnici posao da spriječi da se napravi onaj fatalni iskorak iz pozicije nevoljnog taoca ka poziciji saučesnika. Njeno negiranje genocida i odbijanje da prihvati dokumentovano činjenicno stanje u vezi Srebrenice i drugih polja smrti ide u prilog takvom iskoraku.

Takođe predlazem da iščita segment Zapisnika Vrhovnog savjeta odbrane, koji je na zahtjev tadašnje vlade Srbije izuzet iz sudskog postupka u Hagu. Ako bude imala bilo kakvih nejasnoća oko izuzetih dijelova tog zapisnika, i razloga zašto su oni bili izuzeti iz sudskog postupka, neka o tome pita tadašnjeg ministra spoljnih poslova, Gorana Svilanovića. Ako on ne bude htio da joj objasni to ću ja rado učiniti kao dio sveobuhvatne terapije koju predlažem.

Govoreći o Srbiji koja “ne pribjegava revizionizmu, niti veliča ratne zločince” predsjednica vlade je slagala, istovremeno negirajući laž. U ovoj tačcki je Ana ravnosno zakoračila u rov i stala rame uz rame sa Arkanom, Mladićem, Karadžićem. Krstićem, Krajišnikom, Šljivančaninom, Milanom Lukićem, Bokanom, Legijom, Šešeljom, i ostalim zločincima. Zato njene riječi saučešća odliježu kao prazna tikva na vjetru.

Ja molim Anu da učini jednu od dvije stvari: da napusti mjesto premijera-zaštitnika lika i djela Ratka Mladića, ili da, kao odgovorna predsjednica vlade države koja nije opterećena sopstvenom teškom prošlošću i nečistom savješću, hrabro iskorači iz pomenutog rova i pokaže da Bojan Tončić nije bio u pravu kada je današnju Srbiju okarakterisao kao “moralnu crkotinu”. Ja se nadam da je to još uvijek moguće uraditi.