TV I DRUGE IGRE

Bila jednom 1993. i nikad više

Istorijsku priliku da obnove CPC imali su prvo ustanici sa početka teksta, oni koji su dočekali kraj rata živi i dosljedni Trinaestojulskom proglasu. Ali, za komuniste religija je bila opijum za narod... Druga prilika ukazala se pola vijeka kasnije. Nasljednici komunista bili su protiv, ali ne zbog opijuma nego zbog njegovog crnogorskog porijekla. Treću priliku istorija ne pruža
9054 pregleda 0 komentar(a)
Đukanović i Amfilohije 2006. godine, Foto: Savo Prelević
Đukanović i Amfilohije 2006. godine, Foto: Savo Prelević

Iz dana u dan u svakom pogledu sve manje razumijem našeg Predsjednika. Mislila sam do mene je, sve dok noć uoči godišnjice Trinaestojulskog ustanka nije gostovao na tzv. javnom medijskom servisu.

Dva sata priče o crnogorskoj istoriji, a jednom od najslavnijih događaja iz te istorije ni dvadeset minuta. Nešto malo o slobodi i antifašizmu, o Crnoj Gori kao primjeru u porobljenoj Evropi i - to je to.

Dobro, jasno je da se vlastitim doprinosom slobodarskoj i antifašističkoj stvarnosti baš i ne može pohvaliti, ako izuzmemo njegovu ulogu u podizanju opštepartijskog ustanka protiv fašista i njihovih domaćih slugu u Vijestima.

Ali, mogao je, tako to rade predsjednici povodom važnih godišnjica, koju riječ više o 13. julu. Ničim izazvan, prošle jeseni najavio je bespoštednu borbu za jačanje crnogorskog identiteta. Bojim se da bez tog ustanka ne bi imao što da jača.

Mogao je i koju riječ o tom nevjerovatnom, istina kratkotrajnom, jedinstvu Crne Gore u borbi za nacionalno, klasno i socijalno oslobođenje. O partijskim precima koji su pucnjevima sa Virpazara i Čeva javno odbili direktivu vrha Partije da se pobuna odloži...

***

Mogao je, ali nije. Izabrao je jedinu temu koja sa Trinaestojulskim ustankom nema baš nikakve veze. S namjerom, kako sam reče, da budu prevaziđene podjele u pravoslavnom biću Crne Gore. Iako je malo falilo da se, na sam pomen učešća države u obnovi autokefalnosti CPC, polovina tog bića digne na ustanak.

Detaljno i opširno, objašnjavao je Predsjednik zašto Crnogorska pravoslavna crkva treba da bude obnovljena.

- Neupitno je da je postojala CPC. Neupitno je da je tu crkvu hrisTovuljom osnovao gospodar Zete Ivan Crnojević 4. januara 1485. Neupitno je da je on odredio i njeno sjedište i mitropolita i mali crkveni zakonik od sedam članova - naveo je prvi dio istoriografskih argumenata...

Liše te omaške sa hrisovuljom - bez T, jer je njeno lingvističko porijeklo vezano za zlato a ne za Hrista - stvarno je bila neupitna većina činjenica iz daleke prošlosti.

Upitni su, međutim, ostali neki bitni detalji iz naše novije istorije.

Prvo, je li moguće da Predsjednik još nije saznao kako je Crnogorska pravoslavna crkva obnovljena 1993. godine...

Drugo, još važnije - zašto se Predsjednik u prvoj polovini svoje vladavine neupitno i izuzetno efikasno borio protiv tih i ostalih činjenica koje su poznate vjekovima, a u drugoj još neupitnije aktivno ćutao o njima...

***

Nije ga crkvena “tema ranije zanimala u mjeri u kojoj ga sada zanima”, tako je nekako pokušao da opere dio svojih katastrofalnih državničkih odluka od početka devedesetih naovamo. Dobro, nije greda, ne zavisi Crna Gora od crkve još otkako ih je knjaz Danilo zauvijek odvojio.

Problem je što on ni za državu ranije nije pokazivao zanimanje u mjeri u kojoj ga je zanimala 2006. A još veći, tragedija u stvari, što sudbina Crne Gore i svih u njoj već decenijama zavisi samo od onoga što njega zanima.

***

Nije ga zanimalo u mjeri u kojoj ga odskoro zanima da li generali lažu kad kažu da 30.000 ustaša kreće ka Debelom brijegu. Njegova partija preventivno je uzvratila sa isto toliko rezervista i uvela Crnu Goru u najsramotniji rat u njenoj istoriji.

Nije, u mjeri u kojoj to sad čini, držao ni do njene multietničnosti. Tek što se zapucalo izvan naše granice, etnički je očišćena pljevaljska Bukovica. Nešto kasnije utamničen i zvjerski mučen cijeli vrh tada jedine bošnjačke partije - SDA, samo zato što je stao na stranu crnogorskih suverenista.

Izručenje bošnjačkih izbjeglica pod noževe onih od kojih su bježali još ga ne zanima u tolikoj mjeri da bi makar javnom opomenom zbog neprocesuiranja krivaca rizikovao gubitak poslušnosti crnogorskog pravosuđa...

***

Na početku karijere, Predsjednika nimalo nije zanimala ni tema kojom se užurbano bavi posljednjih mjeseci.

- Srpska crkva se u Crnoj Gori ne bavi pastirskim poslom, time da objedinjuje vjernike, da im pruži najveće vrijednosti pravoslavlja i hrišćanstva. Ona pokušava da od njih stvori poklonike nacionalnih interesa države Srbije - primijetio je izgleda tek u finišu trodecenijske vladavine.

U prvom poluvremenu te vladavine, ne da je bio sruke toj crkvi u stvaranju poklonika tuđe države, nego je toj državi poklonio i cijelu Crnu Goru. Ostavljajući je kao taoca velike Srbije u tzv. SRJ, najkrvavijoj državolikoj tvorevini u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.

***

Sad mu jako smeta što Srpska pravoslavna crkva ne odustaje od tog posla. Što jeste dobro u razvoju jednog državnika, makar i poslije tri decenije. Loše je, međutim, što za otklanjanje tragičnih posljedica negdašnjeg saučesništva neće biti dovoljno ni narednih trideset godina.

Naknadna pamet, makar u društvima pocijepanim po brojnim šavovima poput crnogorskog, često zna da se pretvori u - najgoru pamet. Nijesu kroz istoriju ni veći narodi često dobijali šansu za popravni.

Zato ova današnja, suverena, nezavisna i međunarodno priznata Crna Gora samo po granicama podsjeća na onu iz snova pripadnika antiratnog i independističkog pokreta. A sve su prilike da se i ovo jačanje crnogorskog nacionalnog identiteta pretvara u karikaturu.

***

- U doba Petrovića, Vladiku je birao Opštecrnogorski zbor a ne neko drugi - naveo je Predsjednik još jednu od neupitnih činjenica.

Istovremeno je, vrlo upitno i znakovito, prećutao još jednu.

U doba kad je on bio premijer, prvog Vladiku obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve izabrao je takođe Opštecrnogorski zbor. I to takav da je po broju učesnika nadmašio sve one ikad održane pod Petrovićima - 15.000 Crnogoraca minimum.

***

Bila je to posljednja prilika za obnovu izvorne Crnogorske crkve. Ni njoj ni Vladici Antoniju Abramoviću ovaj isti režim nije dozvolio ni da žive, ni da rade, ni da umru kako dolikuje.

Ne pomaže tu više Predsjednikova predizborna priča o tomosima, brojnim dokumentima iz srpskih i ruskih arhiva, novo čitanje pisma carigradskog patrijarha. Naročito ne pravdanje kako “svaka tema ima svoje vrijeme” i da se “vrlo često u politici ishitri sa nekim temama”. Zato što Crna Gora uvijek i u svemu kasni...

Istorijsku priliku da obnove CPC imali su prvo ustanici sa početka teksta, oni koji su dočekali kraj rata živi i dosljedni Trinaestojulskom proglasu. Ali, za komuniste religija je bila opijum za narod...

Druga prilika ukazala se pola vijeka kasnije. Nasljednici komunista bili su protiv, ali ne zbog opijuma nego zbog njegovog crnogorskog porijekla.

Treću priliku istorija ne pruža... Bila jednom 1993. i nikad više...

P.S. Da od obnove izvorne autokefalne CPC nema ništa, priznao je i sam Predsjednik: podijeljenost unutar pravoslavnog bića biće prevaziđena formiranjem pravoslavne crkve Crne Gore?! Dakle ne obnovom Crnogorske, nego stvaranjem nove - pravoslavne. Biće u njoj mjesta, kako je najavio, za sve srpske eparhije i Mitropoliju. Što će biti sa onim jačanjem nacionalnog identiteta Crnogoraca, zbog kojih je navodno i započeo cijeli projekat - nije objasnio. Neće biti ni potrebno, samo nek mitropolita Amfilohija podrži zdravlje dok stavi bijelu kamilavku...

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")