Neusvajanje zakona o istopolnim zajednicama na način koji se desio jedan je od onih naoko sitnih, ali itekako govorljivih detalja o nama i o Crnoj Gori danas. Detalj je govorljiv, i to višestruko. Koliko je tu prije svega obmanjivanja i samoobmanjivanja, koliko je na sceni sve ogoljenije mehaničko fingiranje pripadnosti evropskom sistemu vrijednosti.
Ipak, hajde da se pozabavimo pitanjem - zašto tzv. manjinske partije, koje do bola slušaju najveću partiju, najednom to ne čine? Najveća partija ostade sama na poljani… Bez očekivane podrške pouzdanih partnera. Odakle, najednom, takva “hrabrost”? Čime, u aksiološkom smislu, legitimišu tu svoju naglu i neočekivanu neposlušnost?
Možda bi zanimljivo pitanje bilo i da li je ta neposlušnost neočekivana, ali, to bi nas moglo odvesti u zonu gdje logika gubi smisao. A ta zona pokriva dobar dio današnje Crne Gore, a posebno govor o politici.
Bojim se da ovo što se desilo pokazuje koliko je ona utvara (“tradicionalna”) o kojoj sam pisao u prošlom broju žilava. Ali ne samo to…
Ključno pitanje je - zašto se i čega boje?
Čine li to u ime magle “tradicionalnih vrijednosti”? A što bi to bilo, moliću lijepo? Ko određuje što su tradicionalne vrijednosti. Kojom većinom se usvaja odluka i kojem nacionalnom ili državnom forumu to pripada? Nemojte da nasjednete na psihološku zamku koja se krije u objašnjenju da su to vrijednosti koje je potvrdilo trajanje i slično, jer to nije tako. Odnosno, mnoge vrijednosti su nesporne i postoje u svim mogućim tradicijama (saosjećajnost, solidarnost, principijelnost…), ali propovjednici tradicionalnih vrijednosti rijetko misle baš na to.
Čak i ovaj izbor iz malopređašnje zagrade je krajnje ličan i sasvim ideološki obojen. Dakle, nepouzdan, koliko god ja držao da je - nesporan. Ali i on je primjer da je tzv. tradicija uvijek - intervencija/interpretacija aktuelnog pokoljenja.
Te njihove tradicionalne vrijednosti uvijek se ukazuju kao polazna tačka za represiju prema “netradicionalnima” (a takav je ko god ne liči na nas), te kao radikalna opreka nečemu što je novo, odnosno nepoznato. A voljeli bismo vjerovati da svijet odavno nije tamni vilajet feudalnih malih i velikih bogova.
Od čega strahuju poslanici u crnogorskom parlamentu, zaista? Njihov strah je opak simptom. I na ličnom, ali i na socijalnom nivou.
Ko zna što oni vide u onim unutrašnjim ogledalima, onamo gdje se vide sve grimase koje nikada nećete javno napraviti. Ko zna što oni tamo vide, te se time ne možemo i nećemo baviti. Treba da nas zanima ono što svi vidimo - a to je javni kukavičluk i prevarno evropejstvo iza kojeg se obično kriju mali balkanski fašisti.
Kako smo došli do toga da ovakvi zastupaju “evropske vrijednosti” suštinsko je pitanje. Ali, zašto se poslanici osjećaju obaveznima da robuju nečemu takvom? Zašto misle da baš tako treba? Zato što očekuju da će im upravo takva odluka namaći koji glas više na izborima. Makar u Šavniku ili Plužinama, tim tradiocionalnim rezervoarima “manjinskih” glasova…
A možda se plaše zato što su slabi.
Nekad su najočiglednija rješenja, ipak - tačna.
Možda se boje da će komšija pomisliti nešto nedolično o njima, ne daj bože…
Strah te vrste sprečava ih da budu svjetionici. Ovako ostaju - mrak u mraku. A ništa lakše od toga. Trgovci ništavilom.
Neprijatan ukus ostaje jer su mnogi (ne samo iz tzv. manjinskih partija) pokazali eksplicitno čemu i kakvom svjetonazoru pripadaju.
Kako to ne smiju jasno reći - odavno su se dosjetili kako da se ukazuju Evropi - a ovo im dobro dođe da pošalju svom biračkom tijelu poruku da ostaju “tradicionalno” isti. Uvijek isti… Tako naporno isti.
Bonus video:
