TV I DRUGE IGRE

Petrove rupe novog doba

Kako je krenula na svim poljima, Crna Gora će na kraju ucijelo skončati u nekoj rupi. Ne Petrovoj, nego ovoj depeesovoj. Zbog čijeg opstanka na vlasti ostaju nekažnjena sva zlodjela, ne samo virtuelna. Koja samo sticaj okolnosti dijeli od toga da postanu - stvarna...
3411 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock, Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock, Shutterstock

Prošle sedmice, povodom godišnjice ubistva Ivana Stambolića, na nekoliko fejsbuk-profila razvila se zanimljiva diskusija. Kako bi danas izgledao Balkan da je on pobijedio na Osmoj sjednici...

Zar je ova tema nešto bitna za nas u Crnoj Gori poslije dvadeset godina. Bitniji su ovi jadi u kojima živimo, iz kojih ne znamo kako da izađemo - pitao je jedan od učesnika, inače opozicionar...

Jeste, veoma je bitna, zato što u ovim jadima živimo baš zbog devedesetih, odgovorila sam. I pokušala da objasnim kako iz tih jada ne uspijevamo da izađemo upravo zato što dvije trećine Crne Gore uporno neće da čuju istinu o tom vremenu.

Dosadna im je priča o devedesetim? Može biti, ali od te dosade se umire. Bukvalno, zato što je ovakvom zdravstvu upravo tada udaren temelj. I školstvu. I pravdi. I maloj privredi na ulici. I velikoj, s tovarima kokaina u potpalublju. I...

***

I najtrajnijoj i najopasnijoj posljedici devedesetih, teškoj zaraznoj bolesti kojoj ne znam ime. Samo vidim pojavne oblike, poput mržnje, prostakluka, laži, uvreda, podvala, psovki... Bez imena i legitimisanja, isključivo anonimno, riječju se puca u žrtvu. Jednako čojski i junački kao mecima u potonjem ratu.

Lako prenosiva, bolest dobija takve epidemijske razmjere da je gotovo nezaustavljiva. Nosioce nije moguće podvrći terapiji, ne zna im se ime ni adresa, ne pokazuju svoje lice da bi ih neko mogao identifikovati. Ne pomaže ni obraćanje institucijama sistema, one su još bolesnije od onih koje treba da liječe.

Bolest je uzrokovana virusom, vještački proizvedenim u medijskoj laboratoriji. Može biti da su njegovi tvorci imali dobre namjere, da se čuje i glas onih kojima je uskraćena mogućnost obraćanja javnosti. Možda se to u uređenim društvima, koja drže do pristojnosti i ljudskosti, pokazalo korisnim...

***

Kod nas su, međutim, isplivali ekstrakti ljudskog ništavila. Mržnja prema svemu drugačijem i strah od nepoznatog koji se na kraju u nju pretvara. Primitivizam nesojske vrste i iživljavanje nad onima koji ne mogu da se brane. Liječenje kolektivnih frustracija kolektivnim bijesom i agresivnošću. Katkad, samo osvetništvo nad drugima za vlastiti promašeni život...

Da ne ispadne kako je i mene zahvatila kolektivna AMNezija, nije ni prije AB puča i rata za mir u svakoj kući i u svakom pojedincu bilo mjesta za ono što je Josip Broz promovisao kao bratstvo i jedinstvo. Ali jeste svako njegovo javno narušavanje bilo žestoko sankcionisano. I djelovalo je...

Sigurno je i u to doba bilo onih koji misle kako su svi Albanci teroristi. I tada je neko želio da Srbe ispred hramova nazove govedima. Komšiju za kojeg sumnja da je gej, neka bitanga pokušala bi da premlati s merakom. Ali - ništa od toga nije se smjelo. Niti je smjelo biti podsticano...

Iskreno, za Brozov režim nijesam imala lijepu riječ sve dok krajem osamdesetih nije grunula sloboda. Sloboda da se ulicom pjeva “Muslimani crni vrani, crni su vam došli dani”, “Slobodane pošalji salate, biće mesa klaćemo Hrvate”, “Šiptari - napolje, ubićemo Vlasija”, “Slovenci su bečki konjušari”...

***

Uvod u tu pojavu i rodno mjesto današnjih anonimnih “komentatora” na društvenim mrežama, izgledao je sasvim bezazleno.

Prvi primjer je iz ‘87, ako se dobro sjećam. Budući pobjednik Osme i svih ostalih sjednica do kraja trećeg balkanskog rata, odlučio je da blagovremeno ućutka i ono malo glasova razuma u SANU.

Beogradska Politika objavila je pamflet anonimnog autora u obliku humoreske.

Iz naslova “Vojko i Savle” bilo je jasno da se radi o španskom borcu, generalu i diplomati Gojku Nikolišu i osnivaču “Vinče”, nuklearnom fizičaru svjetskog ugleda Pavlu Saviću.

Bio je to nezapamćen skandal, danas izgleda nevjerovatno da je na masovnu osudu naišao tekst u kojem, osim asocijacije na rad za stranu službu i simpatije prema novcu i moći, nema nijedne riječi koja bi se danas mogla nazvati uvredom.

Tako je otvoren put čuvenim Odjecima i reagovanjima. Najprije su služili za blaćenje protivnika poželjnog domicilnog nacionalizma, a kasnije kao užasna ratna propaganda.

***

Da ne bi zaostala za bratskim uzorom, Pobjeda je uvela Tribinu. Pisao je ko je što želio, a najviše su željeli novinari i urednici, ne samo njeni, u skladu sa pravilima Službe.

Jedno od najodvratnijih pisama “čitalaca” bilo je posvećeno “krštenju” sina lidera LSCG-a Slavka Perovića. Mali Mojaš je “u znak podrške ustašama kršten u katoličkoj crkvi u Kotoru”. Obred je logično “obavio” don Branko Sbutega. “Informacija” se, naravno, završava najstrašnijim uvredama na račun obojice i svih “prisutnih”... Strašno je bilo koliko je širok odjek imao taj tekst. Još strašnije što Mojaš Perović u to vrijeme uopšte nije bio ni - rođen!...

***

Bio je to početak uvođenja “čitalaca” u medije, ali i u rat. Sad u ovom relativnom miru očitavamo nalaze, nekoliko stotina oboljelih od mržnje svakoga dana.

Da se valjamo zajedno u živom blatu - nemam namjeru. Ako neko baš ima želju da se perčinamo - može, pod uslovima koji važe i za mene. Javno ime, prezime i fotografija, plus telefon i adresa poznati redakciji...

Zašto? Zato što onaj ko je spreman da virtuelno poruči kako “trećinu Albanaca treba iseliti, trećinu pokrstiti, a trećinu poklati” jeste spreman da ih kolje u realnom životu, uz garanciju anonimnosti... Zato što će onaj koji anonimno optuži LGBTQ osobe da “šire pedofiliju, zoofiliju i nekrofiliju”, kad-tad dati sebi za pravo da im, uz garanciju anonimnosti, presudi po kratkom postupku. Čak i ako dobro zna da je pravo na ljubav jedno, a pedo-zoo-nekro-zločin nešto sasvim drugo.

***

Na kraju, samo još jedno zato, koje je bilo povod za ovu kolumnu. Neću da budem dio “komentatorskog” brloga zbog Pera Komnenića, heroja o kojem sam slušala priče još u djetinjstvu.

Zato što će onaj ko je, ne prvi put, anonimno napisao da “Vijesti treba da istraže čiji je đed u Petrovu rupu stavljao i mučio golootočane” kad-tad biti spreman da u nekoj domaćoj Petrovoj rupi, pod maskom, do smrti zlostavlja sve one čija mu se javna riječ ne dopada.

Jer, Petrova rupa nosi ime po jednoj od najslavnijih žrtava sa Golog otoka. Toliko nesalomivoj da su za mučenje smišljane specijalne metode i izgrađen specijalni prostor. Logor u logoru, sa tri metra zida, da se ne vidi taj užas...

Taj Petar Komnenić bio je profesor, pobunjenik i član KPJ od 1919, međuratni ilegalac i robijaš, poratni potpredsjednik Vlade i predsjednik Skupštine. Umro je 1957. od posljedica stvarnih zvjerstava, a 2019. mu ni ove kobajagi virtuelne zvijeri ne daju mira... Samo zbog toga što im se stavovi njegovog unuka nešto ne dopadaju...

Rekoh li već, boleština teška, zarazna, bez lijeka... Dok svi mediji ne prelome i preuzmu onaj moj...

P.S. Kako je krenula na svim poljima, Crna Gora će na kraju ucijelo skončati u nekoj rupi. Ne Petrovoj, nego ovoj depeesovoj. Zbog čijeg opstanka na vlasti ostaju nekažnjena sva zlodjela, ne samo virtuelna. Koja samo sticaj okolnosti dijeli od toga da postanu - stvarna...

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")