Džimijev otac je bio Crnogorac starog kova i nikšićke sorte. Mada ga je poslije II svjetskog rata posao doveo u Sarajevo gdje se vjenčao sa pravom bosanskom ljepoticom i uskoro dobio sina, vrlo brzo ga je neumoljivi magnetizam Beograda, koji posebno važi za Crnogorce, privukao na Vračar.
Jedinac Džimi će docnije u jednom romanu opisati odrastanje na tvrdom beogradskom asfaltu. Upoznao sam ovog uvijek blago ironično nasmiješenog momka sredinom 80-ih u sarajevskoj kafani Korzo u kojoj su se okupljali pijanci iz kvarta i mladi književnici. Džimi je u svoj rodni grad iz Beograda došao uoči Olimpijade zbog velike ljubavi. Ostao je da završi fakultet - književnost. U Korzu je limena pepeljara uvijek bila puna, a gomila pivskih boca rasla je na stolu. Tu se odvijao beskonačni razgovori o literaturi.
Njegov otac je prerano umro i to je ostavilo jedva primjetnu sjenu na Džimijevom obješenjačkom načinu ophođenja sa ljudima. Pošto je i moj otac bio Crnogorac koji je iščezao iz porodičnog života još prije mog polaska u osnovnu školu, povezivali su nas bolno odsustvo crnogorskih patrijarha u našim životima i strast prema poeziji.
Džimi je bio bivši bokser dobrog, dinarskog genetskog sklopa, rado je pokazivao mišiće kroz tijesne majice i djevojke su ga voljele. Poznavao sam skoro sve njegove sarajevske cure, od onih kobnih do usputnih ljubavi. Sa njima je gotovo redovno razgovarao skoro drugarski i opušteno. Imale su dvije zajedničke crte. Bile su lijepe i nisu imale dlake na jeziku - psovale su kao kočijaši.
Džimi je otvoreno govorio o seksualnosti, praveći urnebesne šale na svoj i tuđi račun. Ni jedna žena u njegovoj blizini nije se nikada zbog toga uvrijedila. Naprotiv, u konzervativno utemeljenom mikrosvijetu mahala, koje su udružene i slijepljene činile saće grada, Džimi je svojim razbijanjem verbalnih konvencija djelovao osvježavajuće. Njegov humor je imao beogradsko ulično porijeklo, ali je bio profinjen lektirom ukupnog jugoslovenskog i svjetskog pjesništva. Divio se Oskaru Daviču, bivšem komšiji sa Vračara, revolucionaru, pjesniku i ženskarošu.
Iz njegovih priča znam da je jedne čudne beogradske noći dobio nož u leđa jer je prebio lokalnog kabadahiju koji je - silovao njegovu djevojku. Znao je pokazati ožiljak negdje kod bubrega i reći da je naučio lekciju. Nije bitno da li si jači već da li si spreman da ubiješ.
U njegovom svijetu su slabiji bili izloženi samovolji sirove snage, a on je empatijom uvijek bio na strani tih bića, koja su patila opkoljena primitivizmom većine.
Sjećam se jednog našeg boravka u noćnoj sarajevskoj kafani 1986. Sarajevo by night je zaista bilo fascinantno i sve veći broj kafića i kafana radio je do zore. Džimi i ja došli smo u sumračnu kafanu sa glasnom muzikom negdje iza jedan po ponoći. Naš razgovor se kao i uvijek vrtio oko knjiga i književnih kuloara.
Za susjednim stolom je oniži, nabijeni tip bivao sve glasniji. Vikao je na djevojku koja je, pretjerano našminkana, brisala crne suze. Tip je iz kuka djevojci opalio šamar, a onda je podigao nogu i šutnuo je. Džimi je skočio kao oparen i krenuo prema tipu. Onda je bljesnuo skakavac - jasno sam vidio sječivo kame kako štrči iz stisnute šake nasilnika. Džimi je zastao oklijevajući. Vidjelo se da bi mu bilo žao ako bi morao da ustukne. Ruku podignutih kao na predaju pratio je tipa koji se povlačio prema izlazu. Naučio je lekciju. Tip je sa sobom povukao djevojku i ubrzo su oboje ostali samo sjećanje na tamnu stranu ušećerenog, olimpijskog lica grada.
Pitao sam se da li bih ja pokušao da zaštitim tu ženu. Odgovor nisam znao. Činjenica je da je od petnaestak muškaraca i nekoliko žena u prostoriji reagovao samo on.
Jednom za svagda sam shvatio nadmoć činjenica provjerenih iskustvom u odnosu na naše ideološke čežnje i tlapnje godine 1991., uoči mog odlaska iz zemlje. Moja idealistička projekcija - tada se to zvalo Reformisti - bila je na prvim višestranačkim izborima teška tek nekoliko procenata. Ljudi koji su - a to je docnije ratom dokazano - po svom odnosu prema sili i nasilju mnogo bliži onom podvodaču koji tuče prostitutku nego Džimiju osvojili su nadmoćnu većinu. Nije mi ostalo ništa drugo nego da priznam da je modernizacija ideje “bratstva i jedinstva” ekonomskim sredstvima, kao i bilo koja druga transformacija moje zemlje u modernu zajednicu, naprosto bila neprimjenjiva na većinu ljudi koji su me okruživali. Oni su se opredjelili za tribalno, arhaično i nasilno u nama.
Džimi je ostao u svom gradu da otrpi posljedice te spremnosti većine da posegne za nasiljem, ja sam otišao u Njemačku, gdje je slična spremnost prije više od 70 godina nasilno poražena.
Sve ovo pišem jer se Džimi godine 2018., kao uspješan čovjek i javna ličnost, potpuno izgubio u akutno upaljenim digitalnim sinapsama našeg regiona. Nedavno je njegova navodna dugogodišnja drugarica iz svog inboksa na facebooku izvadila neku njegovu glupu formulaciju i dala je na uvid vaskolikoj digitalnoj čaršiji. Ono što je propustila da predoči krvoločnoj zajednici bila je njena jednako neukusna lascivna insinuacija koja je prethodila Džimijevoj neslanoj šali.
Pokrenula se hajka na Džimija koja još traje i poprima groteskne crte. Džimi se dva puta javno izvinjavao. Ali on više nije osoba već projekciona površina za sve ljude isfrustrirane balkanskim patrijarhatom, ali i za sve tobožnje emancipatorske apostole, koji sa bezbjedne distance tipkaju gadosti o čovjeku kojeg ne poznaju, o privatnoj prepisci koju nisu pročitali, progutavši mamac manipulativnog vađenja iskaza iz konteksta. Ili naprosto vole da usput cipelare. Ili pak pišu gadosti o čovjeku kojeg poznaju, ali svode neke sasvim druge račune sa njim.
Navodno rodno dušebrižništvo stotina pljuvača po društvenim mrežama kojima se populistički pridružuje i poneki kolumnista jeste ideološki izgovor za izražavanje sopstvene netrpeljivosti uz savršeni pravednički alibi. Takav bijes pravednika gledao sam u vesternima. Gomila koja plete omču.
Naučio sam da ne vjerujem neumjerenim ljudima kad propovijedaju umjerenost. Mrziteljima koji zagovaraju ljubav, verbalnim nasilnicima koji se navodno protive svakom nasilju. Boljševicima koji bi da izbave čovječanstvo istrebljujući menjševike. Iskustvo mi govori da su takvi ljudi po svom habitusu rod rođeni onom podvodaču koji bije prostitutku.
Virtuelna haranga nije daleko od svog istorijskog uzora. Naime, haranga je prvobitno značila svečani govor pred gomilom. Potom je poprimila figurativno značenje podbadanja i huškanja gomile. Mislim da najveći broj virtuelnih harangaša zaista misli da govori u ime plemenitih principa, upotrebljavajući pri tome tehnike huškanja.
Stoga hoću da izgovorim ko je za mene bio i ostao Goran Samardžić kojeg samo ja zovem Džimi, nikšićki Sarajlija beogradskog mentaliteta: Onaj mladić koji uprkos svodničkom sječivu želi da učini nešto protiv brutalnog nasilja nad konkretnom ženom dok većina oklijeva ili naprosto posmatra.
Bonus video:
