PROFESIONALAC

Ivica, Marica i Crvenkapa

Ivica i Marica su u početku bili pametna djeca. Bacali su za sobom budvanske kamenčiće kao trag kako ne bi u potpunosti zalutali
11387 pregleda 21 komentar(a)
Vesna Medenica, Foto: Savo Prelević
Vesna Medenica, Foto: Savo Prelević

Bila jednom jedna zemlja u kojoj su svi živjeli srećno.

Toliko srećno da se jedan opozicioni lider peo po krovovima automobila, drugi smišljao recitacije Specijalnom državnom tuziocu, treći su svako malo htjeli da mijenjaju jezik, zastavu i himnu, četvrti su pokušavali da smisle novu riječ za pregovore i proglašavali pobjede u koje ni oni ne vjeruju, jedina liderka je bila u srećnom braku za Vrhovnim državnim tužiocem... Toliko su svi bili samozadovoljni da međusobno nijesu ni komunicirali. Valjda se tako najbolje čuva ego i vlast. I najveća izdvajanja iz budžeta u regionu za političke partije. Kad si gladan, nisi sav svoj.

U toj zemlji je gradonačelnik glavnog grada nagrađivao zaposlene službenim putovanjima. Premijeri su nagrađivali stanovima i bespovratnim kreditima poslugu i one koji se samozavaravaju da nijesu posluga. Neke i po dva, tri puta. Odaje i bakšiše dobijali su i oni iz pomoćne posluge i oni kojima je postalo nepodnošljivo bogatstvo sjevera države u koji se, inače, sve više ulagalo, pa su odlučili da presele u glavni grad. Premijer je darujući 96 stanova i gratis kredita obećavao da će nastaviti da vodi odgovornu stambenu politiku od šake do lakta prema svih 52 hiljada zaposlenih u javnoj upravi. Strancu koji mu je to zamjerio odbrusio je da treba da brine o svojoj državi.

Zaboga, u tamo nekoj Hanovoj Austriji kamata na stambene kredite je oko 1,5 odsto i još postoji kategorija socijalnih stanova za stotine hiljada onih koji ne mogu ili ne žele da kupe nekretninu, samo što nije rekao.

Ministarstva i sudovi mjesecima su vijećali da li da odobre azil pravosnažno osuđenom ubici u susjednoj državi, šef inspekcija je bio dužan 2,5 miliona eura poreza, tužiocu su, kad se umore, ostavljali uviđaje za sjutra, dok su ljekari išli u inostranstvo da možda ne bi ostavljali hitne pacijente za sjutra. Sve više mladih je išlo vani da ne sjutra ne bi ostali u takvoj državi.

Izbori su bili predstava. Na repertoaru je nedavno bio dokumentarac koji potvrđuje postojanje klanova pod naslovom „Duška Golubovića mi nemojte zajebavati, ali Duška Markovića možete“. Već sljedećeg dana Vlada objavljuje fotografiju sastanka predsjednika i premijera. Duško, ovaj drugi, poručuje „‘ajde, sad me zajebavajte ako smijete“ ili predsjednik poručuje “ovoga Duška (drugog) mi nemojte zajebavati“. Makar, za sada. Dok Kongres ne prođe.

Zna se ko je prvi, a ko drugi.

Tarzana su poslali u Beograd. Sad traže novog. Ne Tarzana, nego političkog direktora.

U toj zemlji, nazvaše je besudnom, trenutnu idilu je jedino remetio nestanak Ivice i Marice, i Crvenkape.

Ivica i Marica su u početku bili pametna djeca. Bacali su za sobom budvanske kamenčiće kao trag kako ne bi u potpunosti zalutali.

Ali kad je nestalo budvanskih kamenčića, ostali su sami. Izgubljeni, promrzli, žedni i gladni. I odjednom ugledaše neku neobičnu kuću. Od slatkiša. Mnogi su uzimali sa nje, neko čokoladu, neko bombonu, neko kocku šećera.

U toj kućici živjela je zla vještica, nekada dobra Vila dvora. Optužila je sirotog Ivicu da je otkinuo parče krova od čokolade.

Niko nije znao da li je to tačno, ali je Marica sa vikipedijskim znanjem raznih stvari pokušala skrenuti pažnju i odbraniti Ivicu. Ali jok, vještica je bacila Ivicu u kazan. Marici je preostalo samo da vreba da gurne nekadašnju dvorsku vilu u oganj ili će, kao visprenija, čekati da se zasiti starijim bratom da bi ona pretekla.

A vještica kuva li kuva. Na tihoj vatri i začinjava raznim mirođijama. Pa i slano, ispadne slatko.

Sve je moguće u vremenu postistine.

Nedaleko od kuće od čokolade u tom trenutku je prolazila Crvenkapa. I ona se izgubila. Sa sve tri mandata u košarici. Toliko je dugo lutala da je nagomilala dug od skoro 150 hiljada eura. Srećom, naišla je na poznatog vuka, vučića sa kojim se igrala po kolašinskim livadama sa kojih se on odmah po odrastanju odmetnuo u sibirske stepe.

Dobrodušni vuk, kakvi su svi u ovoj zemlji, iz jazbine je izvadio 140 hiljada eura i platio Crvenkapi voćnjake kako bi vratila dugove. Ali, ne i da bi našla pravi put.

Taj put ne mogu naći ni Crvenkapa, ni Ivica, ni Marica. Put pravde i pravičnosti. Kasno je za sve troje.

To je zbilja našeg pravosuđa.