VIŠE OD RIJEČI

Handke

Dodjelu Nobelove nagrade (uglavnom navijački) pratim još od Sola Beloua (nagrađen 1976). Kao dječak želio sam da vidim ime Danila Kiša na tom spisku. Volim godine sa iznenađenjima. Ovo je takva godina
9070 pregleda 133 komentar(a)
Peter Handke, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Foto: Reuters
Peter Handke, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Foto: Reuters
Ažurirano: 12.10.2019. 11:21h

Imam osjećaj da ćemo ovih dana slušati spektakularnih budalaština o Handkeu, i to sa dvije, sasvim oprečne pozicije. Jedni će da ga veličaju (prijatelj Srbije, protivnik bombardovanja 1999, bio Slobi na sahrani) a drugi da ga, s istih razloga - pljuju.

Možete se kladiti da ni jedni ni drugi nisu čitali ništa od Handkea, u najboljem slučaju kakav intervju, ili polemičke novinske tekstove. Čovjek je, prije i iznad svega, pisac (sjajan pjesnik takođe, dramaturg, scenarista), a dobio je nagradu za književnost. To što će presudan ton davati prežvakavanje starih političkih i parapolitičkih priča samo govori kako su postavljeni kriterijumi u svakodnevnom spektaklu medijske civilizacije.

Sasvim neočekivano djeluje izbor Nobelovog komiteta. Handkea se dobrim dijelom, i to već par decenija, u književno-izdavačkim krugovima Evrope držalo za zaboravljenog pisca i majstora nesporazuma koga se treba kloniti. Oreol Miloševićevog “poklonika” gotovo je izbrisao planetarnu književnu zvijezdu iz sedamdesetih godina.

Onaj koji Paunda smatra genijalnim pjesnikom (iako se ovaj divio Musoliniju), ili Hajdegera najvećim modernim filozofom (iako je u jednom trenutku podržao Hitlera), ili Pola Elijara i Luja Aragona pristojnim pjesnicima (iako su pisali ode Staljinu i njegovoj tajnoj policiji), ili Selina briljantnim piscem (iako je podržavao nacizam), nema pravo zamjerati ni Handkeu (niti bilo kom drugom piscu) ovakav ili onakav politički izbor.

Vargas Ljosa doduše nekim piscima ljevičarima (Neruda, Karpentijer) nije zamjerao što su ušli u političke vode, već što se tamo nisu ponašali kao pisci, poništavajući svoju književnost. I to jeste suštinski važan prigovor.

Zamjerao sam Handkeu ljubav sa Miloševićem, između ostaloga i što je čitavom tom akcijom dozvolio da bude izmanipulisan od nedostojnih… A pravi pisac uvijek djeluje tužno u takvim situacijama.

Handke je svoju priču postavio koliko-toliko principijelno (protiv intervencije kao takve), ali, utisak je bio da mu nije smetala prizemna upotreba od strane beogradskih medija i propagandnih štabova.

Handke je reagovao i na jednodušnost medijske osude Miloševićeve Srbije u svijetu. Idealna situacija za prirodnog “kontraša”. Na kraju je jedan austrijski pisac platio ljubav sa Miloševićem mnogo skuplje nego neki koji su mogli i morali znati mnogo više od jednog stranca, i čija je “ljubav sa Miloševićem” bila mnogo strastvenija.

Dodjelu Nobelove nagrade (uglavnom navijački) pratim još od Sola Beloua (nagrađen 1976). Kao dječak želio sam da vidim ime Danila Kiša na tom spisku. Volim godine sa iznenađenjima. Ovo je takva godina. Olga Tokarčuk je izbor koji mi se sviđa - riječ je o sjajnoj spisateljici, autorki koja na nevjerovatna način kontroliše tekst i razvija priču u neočekivanim pravcima.

Kao neko ko je prve Handkeove knjige (Golmanov strah od penala, Trenutak pravog osjećaja) čitao poodavno, u vrijeme kada Handkea nije pratio oreol političkig izopštenika, pamtim njegovu osjetljivost na antislovenski diskurs. On je vjerovatno među savremenim piscima njemačkog jezika autor koji najčešće poseže za likovima slovenskog porijekla. Očito da je uvijek strasno uživao da nervira njemački kulturni establišment, i da provocira onu malograđanštinu koja je izluđivala drugog slavnog Austrijanca, Bernharda.

Blizu je okrugla, trideseta godišnjica pada Belinskog zida.

Neko veče, u Sejdefi, na jednoj lijepoj tribini u povodu pomenute godišnjice, pomenuo sam Vendersov film iz 1987. “Nebo nad Berlinom”. Ključni Vendersov saradnik na dijalozima u tom filmu bio je upravo Peter Handke. Iako je film u osnovi inspirisan Rilkeovom poezijom, čujemo i jednu Handkeovu pjesmu u filmu.

Vjerovatno je Handkeova i sljedeća replika: “U svakom slučaju, nemoguće je izgubiti se u Berlinu. Na kraju se uvijek dolazi do Zida.”

Preporučujemo za Vas