Dio evropske i balkanske elite obrušio se posljednjih dana na predsjednika Francuske Emanuela Makrona zato što je rekao ono što svi oni znaju - ovako više ne ide, bar što se tiče zapadnog Balkana.
Tipičan primjer neuspješne politike proširenja EU predstavlja Crna Gora. Otvaranje pregovora sa EU - 2012. godine, za vrijeme mandata premijera Igora Lukšića i kasniji period koji je obilježio sukob na relaciji Milo Đukanović - Ranko Krivokapić, može se smatrati zlatnim dobom demokratije u Crnoj Gori u poređenju sa trenutnim stanjem, poslije sedam godina pregovora.
Francuski predsjednik je ispunio obećanje sa Samita u Sofiji, maja 2018. godine, kada je rekao da do proširenja može doći nakon reforme unutar Unije i da se zalaže za “usidravanje“ Balkana sa i ka EU.
Međutim, samo čvrsto protivljenje otvaranju pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, u čijem slučaju je Francuska dobila podršku Danske i Holandije - uvijek smatrane bliskoj Njemačkoj - sigurno ne predstavlja “usidravanje“ Balkana sa i ka EU.
Posebno ne uoči godine kada se održavaju parlamentarni izbori u Srbiji, Crnoj Gori, te u Makedoniji, što omogućava mešetarenja u rovitom regionu za koja Zapad optužuje uglavnom Rusiju.
Takođe, obesmišljene su sve aktivnosti SAD na postizanju sporazuma između Beograda i Prištine jer je obećavajuću evropsku budućnost za dvije države u slučaju dogovora, kao šargarepu, pojeo francuski predsjednik.
Održavanje statusa kvo odgovara Vladimiru Putinu i Aleksandru Vučiću, te dijelu kosovskih političkih elita.
Predsjednik Srbije, a sa njim i privjesak svih srpskih predsjednika Milorad Dodik, trenutno mogu da odahnu od američkog pritiska.
Vučić može i da se, u razgovoru za Fajnenšel Tajms, pohvali kako zatvaranje vrata EU opravdava njegovu politiku jačanja veza sa Kinom i Rusijom.
Za to može da se zahvali Francuskoj koja preko 50 odsto svojih investicija na Balkanu ima upravo u Srbiji, od kojih se izdvaja Vansi erports u aerodrom “Nikola Tesla“.
Bojazan dijela analitičara da je Makron, uprošteno kazano, predao Balkan Rusima nije neutemeljena ako se ima u vidu istorijski kontinuitet rusko–francuskih i francusko-srpskih odnosa, koji su uvijek bili na istoj strani, dok francusku političku elitu ne bije glas visoko moralne, u svakom smislu.
Bivšeg predsjednika Nikolu Sarkozija istražuju zbog mogućnosti da je njegovu kampanju za predsjedničke izbore 2007. tajno finansirao bivši libijski diktator Muamer Gadafi. Njegov prethodnik Žak Širak 2011. je osuđen na dvije godine uslovno zbog zloupotrebe javnih fondova i sukoba interesa u vrijeme dok je bio gradonačelnik Pariza.
Sa druge strane, Makronova odluka podsjeća na ono što se zove “politika veličine“ iz vremena Šarl De Gola - nastojanje Francuske da vodi nezavisnu i čvrstu međunarodnu politiku. Politiku veličine možda je najbolje osjetila Velika Britanija kada je De Gol 1963. i 1967. odbio njene aplikacije za članstvo u EU, smatrajući je “američkim trojanskim konjem“, dok je istovremeno održavao koretne odnose sa SSSR-om.
Suočen sa nepopularnošću kod kuće (oko 60 odsto birača ne podržava ono što radi), Makron je ovim potezom pokušao vratiti osjećaj bitnosti dijelu svojih sunarodnika, otupio napad uoči bitnih martovskih lokalnih izbora od strane desnice čija mu je liderka Mari Le Pen već prigovorila kako bi “i taj Balkan primio u EU“, te postao potencijalno bitan faktor u EU uoči izlaska Velike Britanije i najavljenog zalaska Angele Merkel, neprikosnovenog evropskog lidera.
Dobra stvar u cijeloj ovoj priči za Balkan je što se poslije duže vremena našao na radaru evropske javnosti. I to u pozitivnom kontekstu - funkcioneri Komisije, lideri nekih članica EU i evroposlanici su se skoro izvinjavali Balkancima - posebno Sjevernoj Makedoniji - što nisu ispunili obećanje i što EU izvozi svoje probleme u naš region. I podsjećanja da EU nije cjelovita bez Balkana i sa sviješću da se stvari moraju mijenjati.
Neke uticajne evropske organizacije civilnog društva prethodnih mjeseci su organizovale konferencije na kojima se pričalo o promjeni pristupa Balkanu, dok su parlamentarne delegacije iz članica EU već pravile sastanke o tome.
Posljednji pristup proširenju EU - da se pregovaračka poglavlja koja se odnose na vladavinu prava među prvim otvaraju i zadnim zatvaraju, primijenjen prvo na Crnoj Gori - nije dao očekvane rezultate.
Balkanskim stabilokratama je bilo bitno samo da ne ponavljaju godinu, odnosno da EK ne ocijeni da je učinjen nazadak u oblasti vladavini prava. Toliko je to očigledno da glasnogovornici vlasti u Crnoj Gori pokušavaju u uspjeh pretvoriti i izjavu portparolke EK da Crnoj Gori nije uvedena klauzula balansa.
Makronova odluka da na Evropskom savjetu blokira otvaranje pregovora sa Skopljem i Tiranom predstavlja kraj jedne anemične ere politike proširenja EU koja je donijela benefite samo balkanskim autokratama/stabilokratama.
Ako Makron nije Putinu predao Balkan, što je ipak malo vjerovatno, narednih mjeseci valja očekivati ispunjavanje drugog dijela obećanja - “usidravanje“- nove inicijative, nove pristupe EU kada je riječ o Balkanu.
U oba slučaja, balkanskim stabilokratama ili jednom njihovom dijelu, Makronov stav neće donijeti ništa dobro, iako to sada ne djeluje tako.
Bonus video:
