VIŠE OD RIJEČI

Jednoglasnost

Uvijek me je čudila jednoglasnost… A još više oni koji su srećni što je jednoglasnost postignuta
7902 pregleda 27 komentar(a)
Đukanović i Marković na sjednici GO DPS-a, Foto: Savo Prelević
Đukanović i Marković na sjednici GO DPS-a, Foto: Savo Prelević

Nostalgičari za onim vremenima vole da kažu da je Sovjetski Savez u doba Gorbačova uništila - glasnost. Ako mene pitate, Crnu Goru će uništiti - jednoglasnost.

A nije ni prirodna jednoglasnost… Priroda je iznjedrila toliko različitih (i sličnih) oblika i svima dala prostor za postojanje, da nema sumnje da je njen princip daleko od jednoglasnosti.

Kad god u medijima naiđem na političku/partijsku jednoglasnost sjetim se Slobove retorike, vo vremja ono, tada je ključna riječ bila “monolitnost”. “Drugovi, moramo pokazati monolitnost.” To je predstravljano kao aposlutni i neporecivi politički ideal srpskog društva. I tu je sve počelo, zapravo… A gdje drugo završiti kada u priču uđete sa takvim idealom?

Uvijek me je čudila jednoglasnost… A još više oni koji su srećni što je jednoglasnost postignuta.

Umjetnost i filozofija ne poznaju jednoglasnost. Ali u Crnoj Gori ni vlast ni umjetnici još nisu čuli za to. San o jednoglasnosti, sirenski je zov diletanata i u umjetnosti i u politici. Ne postoji misao koja je “iz glave cijela naroda”. Odnosno, ako postoji - budite sigurni da je glupa i opasna. Najčešće - oboje.

I dok je ta fascinacija jednoglasjem možda i bila “primjerena” u kakvoj (sedmočlanoj) seljačkoj zadruzi nakon Drugog svjetskog rata, iznenađuje kada vidite da je jednoglasnost zahvatila grupu od nekoliko stotina ozbiljnih ljudi, i to u današnje vrijeme.

U susret partijskom kongresu iz vladajuće partije na sva zvona poručuju da je jednoglasnost njihovo drugo ime. Predsjednik partije i države jednoglasno je predložen da i dalje bude to isto. I njegov zamjenik je jednoglasno predložen za isto. Što će ljudi sa toliko jednoglasnosti?

OK, racionalnom čovjeku je jasno - mantra o jednoglasnosti ima jasnu funkciju: da ućutka čaršijske priče o raskolu, o pukotinama. Doduše, ovdje čak i te priče imaju dejstvo (moć teksta, Riječi), sjećam se da sam prvi put “sigurnu informaciju” o pukotini između Mila i Momira čuo 1991, a to se kao stvarnost ukazalo tek negdje 1996-7. godine.

I to je neobično, ali ovdje se sve priče o raskolima, prije ili kasnije, pokažu kao tačne. Svi raskoli u Crnoj Gori o kojima je ikada pričano, nekada su se desili…

Tako, da vjerujem da je jedan od razloga za medijsko naglašavanje, stanovit partijski trijumfalizam, upravo pokušaj da se “jednoglasnošću” porekne ovaj Crnogorski zakon o raskolu.

Kao nekadašnje navijačke pjesmice, kada su se, krajem odamdesetih, Splićani i Beograđani nadgornjavali oko mekdonalda. Sada pjesmica za opoziciju: “Mi imamo jednoglasnost, a gdje je vama…”

Tu priču pričaju, na neobičan način i muzika i politika. Ponekad čak i vrlo isprepleteno. Onamo gdje je istorijski i religijski dominirao muzički koncept jednoglasja još nismo iskustvovali demokratiju, koja je, takva kakva je, ostala privilegija onog dijela Evrope koji je spoznao muzičko višeglasje. “Muzika je put do sreće”, kako se (višeglasno) pjevalo nekad.

Jednoglasnost je najljepša muzika za uši samodržaca i diktatora od svake vrste. Ruski carevi jednako kao i generalni sekretari KPSS vjerovali su da je samo jednoglasan narod poslušan narod.

Jednu vrstu jednoglasja danas generira medijska iluzija o višeglasju, u jednoj složenoj (i perverznoj) psihološkoj igrici čija je kolateralna žrtva realnost sama.

Jednoglasnost nekako očas porodi jednoumlje. Posebno u prostorima koji su uvijek iznova iskušavani sopstvenom nedovršenošću ili nezrelošću, kakav Crna Gora, izvjesno, jeste.

Stoga je dobro znati da nisu srećna ona društva u kojima vlada jednoglasnost već ona koja imaju mehanizme da čuju sopstveno višeglasje…

Preporučujemo za Vas