Dok se polako zahuktava predsjednička kampanja, nameće se pitanje: ko treba da pobijedi? A onda se nameće i odgovor: pa najbolji. A potom slijede i druga pitanja: ko je najbolji, po kom kriterijumu, na osnovu kojih rezultata, zasluga, itd. Zatim slijedi: da li su glasači, većina, kompetentni i sposobni da izaberu najboljeg i šta je to najbolje uopšte, za pojedinca, ili za grupu...? Da li se to najbolje odnosi samo na glasača, eventualno njegovu porodicu, ili se gleda šta je najbolje za cijelu društvenu zajednicu, državu...? I zaista, ima toliko toga što određuje da je neko ili nešto najbolje, a zavisno iz koje ravni i ugla se gleda, a pogotovu interesa i koristi, da je prosto nemoguće da se svi pojedinci i grupe usaglase.
Ovdje valja napomenuti da većina nikad u jednom društvu nije predstavljala kvalitet,već da su se kvalitetom izdvajali pojedinci i oni su dizali prosjek.Društva koja su imala sreću da se većina ugleda na kvalitetne pojedince prosperirala su. A ona koja su vjerovala lošim ili lažnim liderima, a istovremeno satirala najbolje što su imala, stagnirala su i propadala.
A ako se svemu doda i strah i nesigurnost glasača, biranje najboljeg postaje relativan pojam, a na konačan ishod odlučuje mnogo toga što nema veze sa kvalitetom predsjedničkih kandidata. Ipak, kada se sve završi, pobjednik će ipak ponijeti epitet najboljeg.
E, sad ja da pitam: šta će Crnoj Gori najbolji u bilo čemu, pa i predsjednik? Ovakvoj, današnjoj Crnoj Gori pitanje je da li predsjednik uopšte i treba (pretekli bi i bez njega). Čime je to Crna Gora zaslužila da ima najboljeg? Da li sistem vrijednosti koji funkcioniše u Crnoj Gori daje šansu najboljima, ili se oni još u srednjoj školi potstiču (da ne kažem tjeraju) da idu vani na studije i usavršavanje? Zar nije stvoren ambijent, već neko vrijeme, da ko god iole nešto vrijedi, zna, u bilo kojoj oblasti, odlazi vani, ne ostaje u Crnoj Gori? A oni što ostanu se omalovažavaju i uprosječuju, poput: „A ti da si valja’ što ne bi tu śedio, no bi neđe poša’. Jeste, samo nas čekaju, jer imamo elitne škole, univezitzete i iz njih proizvodimo vrhunske stručnjake, inžinjere, ljekare, nastavnike... Prepoznatljivi smo po tome u svijetu, grabe se za nas, biće.
Umjesto kvaliteta i superiornosti ovaj sistem prepoznaje i nagrađuje podobnost i poslušnost, udvorištvo i prosječnost, i sve ostalo što iz toga proističe. Takav ambijent stvara ljude koji ne trpe tuđi uspjeh, koji ne opraštaju ličnu slobodu i nezavisnost, jer je sami nemaju.Takav ambijent nameće i prepoznaje vrhunskog gospodara kao jedinu, apsolutnu i nametnutu vrijednost. Iluzorno je očekivanje da iz takvog ambijenta može proisteći pravi, čisti kvalitet, koji bi bio priznat van Crne Gore, osim kada je u pitanju služenje interesima i ispunjavanje zadataka međunarodne zajednice.
Moram da priznam da se ovakvo stanje ne odnosi samo na Crnu Goru već na sve zemlje u okruženju. Valjda je i to razlog zašto ni jedna od tih zemalja neće u Evropsku uniju prije 2025. godine, a nije izvjesno ni tada. U protvnom, nema nikakvog razloga da nas sve u paketu ne prime odmah, pa ćemo u hodu, narednih sedam godina ispravljati nepravilnosti, usaglašavati standarde itd. Ne, očito je da nešto mora da se mijenja u međuvremenu na Zapadnom Balkanu. Sistemski, suštinski, ne šablonski. A ako se suštinski promijeni znači li to da nam najkvalitetnija djeca neće morati vani, ili da će moći da rade, ako ostanu, nešto drugo osim za kasama u supermarketima i prodavnicama ili na pospremanju soba u hotelima? Znači li to da ne moraš imati partijsku knjižicu i usmenu potvrdu od pretpostavljenog da si podoban, da bi mogao da radiš ili, bolje reći, živiš u svojoj zemlji?
Ali ne od dva eura dnevno, koliko izračuna Monstat statistika. I da li će tada predsjednik, ili premijer, imati neke druge, nove kvalitete ili one iste na osnovu kojih su birani i održavani na vlasti posljednjih skoro trideset godina? Pa ti isti da nam otkrivaju nove vrijednosti, ali sad i za naše dobro, ne samo njihovo.
Ne, ovoj državi ne treba najbolji predsjednik, trebaju joj bolji ljudi. A kada budemo bolji ljudi, manje sebični, manje pakosni, manje zli, a više solidarni, pošteniji, odgovorniji... imaćemo i pravog predsjednika, po mjeri naroda. A to može biti bilo ko iz naroda, sasvim običan, istinski predstavnik naroda, i za taj narod, i za svijet. A najbolje u svemu tome što će se narod tada posvetiti sebi, svom životu, porodici... neće se baviti, niti opterećivati predsjednikom. A ni predsjednik narodom, već će mu služiti. Kada bih mogao da biram, izabrao bih za predsjednicu ženu koja je poklonila bubreg komšiji, nedavno u Nikšiću. Crna Gora 15. aprila bira između predsjednika/predsjednice i gospodara. I to je suština svega. Ujedno i suštinska razlika, koja će kreirati društveni ambijent nakon izbora i otkriti: da li većina naroda želi promjene ili status quo.
Bonus video:
