Talas sibirske hladnoće pritisnuo je Evropu, nije stvar naivna, broje se mrtvi. Uglavnom beskućnici: svaka prirodna nevolja ima i klasnu dimenziju... Ovo nema veze sa Putinom i njegovima, Sibir i Evropa tu igru igraju već hiljadama godina. Mada, siguran sam da će se već naći neko da pomisli da Rusi mogu sve pa i to. „Sve će to Rusi zelenijem plamom“, kako je govorio jedan pijani Crnogorac početkom devedesetih, u sasvim bezazlenoj kafanskoj analizi prilika u svijetu. Ne vjerujem da se još otrijeznio. Kao i mnogi Crnogorac, bar kada je riječ o tom „piću“.
Snijeg je u Podgorici suviše rijedak gost da bi ostavio išta više od par dana festivalskog raspoloženja, uglavnom za najmlađe, eto da vide i to čudo u svom gradu. Da me strina nije odvela na Cetinje ne bih prije sedme godine ni vidio snijeg. A ni prijestonicu. Jedan od podgoričkih pečata. Tako da nikad ne dođe do onih metafizičkih sjenčenja i poetičnosti kao kod Džojsa (...a snijeg je lagano padao na sve stvari, na sve žive i mrtve...)
Ta hladnoća, na koju mi nismo svikli, zna biti zbunjujuća i začudna. Kao i vrijeme koje živimo. Ali, što je čovjek... Moram priznati da mi je ta hladnoća izgledala još više kao razlog za jezu u svijetlu događaja koji nemaju veze sa meteorologijom.
Čovjek mora osjetiti ne samo nelagodu, nego i hladnoću u srži bića, kada shvati, po ko zna koji put (čemu tolika naivnost, stvar je u tebi, definitivno) da je u Crnoj Gori politika tek puko nadvaravanje. Ali, nije pod tim mentalnim znakom samo vlast, već i opozicija, ili bar njen značajan dio.
A sva javna reakcija na ovakav rasplet u susret predsjedničkim izborima (bez zajedničkog kandidata opozicije) svešće se na gatanje ko je više kriv. Zapravo, izgleda da su svi - krivi. Uostalom, građanin koji želi promjene i ne treba da odgoneta ko je kriv - važno je kakve opcije dobije za svoj izbor. A to je izvjesna pobjeda vladajućih. Građanin je još jednom, po ko zna koji put suočen sa parodičnom prirodom politike u Crnoj Gori. I sa sopstvenom nemoći da nešto učini. Bar sa ovakvim zastupnicima.
Čini se da je za dobar dio opozicionih glasača ovakav rasplet golemo razočaranje. Pa zašto je onda došlo do takvog raspleta, zar nije političarima (i pozicionim i opozicionim) interes da ne razočaravaju birače. To važi pod uslovom da su glasači bitni. Ovdje su građani samo nužno zlo, ovaj sistem savršeno funkcioniše bez njih. Sistem je zaleđen i nepopravljiv. Sibirski dodir. Ali, sada je jasno da komad odgovornosti za takvo stanje leži i na onima koji tvrde da žele da ovo društvo dođe do Svetog Grala promjena. Tu je problem.
Ovdje i kad se učini da ima pomaka, ne smijete biti naivni pa da povjerujete da je riječ o nekom sistemskom poboljšanju. Ne topi se taj led tako lako. Nakon ostavke polivalentnog Pejovića (ministar, pregovarač, ambasador, stranački funkcioner), ali i kažnjavanja uličnih policijskih batinaša čovjek bi mogao pomisliti da, ipak, stvari idu na bolje. Ali, odmah je tu onaj crnogorski demon da došapne - da li je to zaista tako? Da li je to uvažavanje evropskih vrijednosti ili samo dobrodošao povod za interne obračune interesnih grupa u vladi ili policiji.
Ovdje u cinizmu vladajućih nema limita: evropske vrijednosti prihvatljive su praktično samo u varijanti ako se mogu pretvoriti u - svilen gajtan za političkog konkurenta. Od evropske retorike do sultanskih snatrenja, ovdje nema ni korak. Oboje stanuje na istoj adresi.
U svakom slučaju, ovdje i glasači vlasti i glasači opozicije imaju razloga za debelo - razočaranje. Nije nemoguće da bi ih mogla "ujediniti" potreba da kazne one koji loše rade svoj posao.
Možda je i ovdje vrijeme da onaj Džojsov snijeg padne i na glasačke listiće.
Da ostanu potpuno bijeli...
Bonus video:
