Dobih neki dan poruku od redovne čitateljke, dovoljno zanimljive da se sprijateljimo kad bi to imalo smisla u sedmoj deceniji.

Piše mi kako joj se kolumne dopadaju, dodala je i neke ljepše riječi ali nije pristojno da ističem sebe više nego što ova novinarska forma dozvoljava. Niti, poput kolega iz TVCG, imam naviku da sve objavljujem onako kako dobijem...

- Najbolje su ti one o javnom servisu, gledaš li stvarno tu bruku svaki dan - pita i dopisuje znak čuđenja.

- Gledam po zadatku, i to duže od tri godine, sve dnevnike na svim domaćim kanalima i skoro sve emisije i intervjue o političkim i društvenim temama, zašto pitaš?

- Uh, čudim se kako još nijesi poluđela - odgovorila je kratko.

- Zar se još ne vidi da jesam - otpisah joj kao od šale...

***

A nijesam se šalila, sve češće dobijam neke napade. Ne baš ludila, više to liči na ludu želju da nekome kroz ekran razbijem glavu, kad je već zabranjeno da to učinim neposredno. Je li moguće da u Televiziji Crne Gore ni tri decenije nakon rata nijesu prelomili u glavu... I da skandalozno izvještavanje o napadu na novinara Dana Vladimira Otaševića pravdaju time što su “objavili sve onako kako su dobili”... Pa upravo to je temelj za optužnicu, TVCG je i rat za mir forsirala lažima koje je emitovala onako kako su joj pristizale iz raznih izvora, poznatih pod zajedničkim imenom Služba... Ne bih da ispadne kao zlokobno predskazanje, ali i najopasniju predratnu laž koja je Balkan digla na noge, onu o 40 mrtvih u Pakracu, ta televizija je “objavila onako kako je dobila”...

***

Ko je pratio najnoviji skandal u nastavcima, zna o čemu se radi. Što nikako ne znači, ako je gledao samo TVCG, da mu je bilo jasno što se novinaru Dana dogodilo...

Malo je falilo da prođe kao kolege iz Vijesti, kad je ispalo da su glavni urednik i foto-reporter premlatili gradonačelnika, njegovog nasljednika i tjelohranitelja, a onda sami sebi prebijali kosti i probijali bubne opne...

Da je Vladimir Otašević napadnut zbog toga što je obavljao svoj posao, TVCG nije ni objavila sve dok napadačima nije zatrebala odbrana... Ama, takli ga nijesmo iako smo imali razloga, snima bez dozvole naše privatno druženje, pogledajte dokaze sa druge kamere...

Bez dozvole? Privatno druženje? Pa, za snimanje javnih funkcionera ne treba dozvola. Naročito kad svoje druženje u javnost iznesu državni tužilac i biznismen pod lupom tužilaštva. Uz aktivno učešće trećega koji je plaćen da bude tjelohranitelj svih građana, a ne samo odabranih...

***

Naknadno je prikazan i taj čuveni snimak sa druge kamere, tek pošto je prošao kroz makaze i montažu. Televizijsku ili Službinu, potpuno je svejedno.

Nije, međutim, svejedno što je premijer D.M. samo nekoliko dana ranije javnosti poručio da baš takva televizija “predstavlja karakter naše države” i “ima državne atribute”...

- Sve smo objavili onako kako smo dobili - moglo bi da bude u pravu i uredništvo, pod uslovom da je time htjelo da objasni uzroke propasti javnog servisa.

Najskupljeg na Balkanu, ali ne samo po satima proizvedenog programa, nego i po posljedicama koje taj program ostavlja na mentalno zdravlje stanovništva.

Sva tri Dnevnika i Vijesti svakog sata, svaku riječ sva tri predsjednika, svaki prilog kojim se veliča vlast, čak i onaj u obrazovnom programu s kojega se naciji obraćaju pisci zadojeni plaćenim patriotizmom... - sve to TVCG objavljuje “onako kako je dobila” evo trideset godina...

***

Bojim se da su ispunjeni svi uslovi da Crna Gora ni u narednih trideset ne dobije pravi javni medijski servis.

Zašto? Prvo ali ne i najvažnije, vlast je potpuno oduševljena svojom slikom na ekranu, ne bi ona tu ništa mijenjala sve dok budžet može da izdrži. A ovaj naš je izdržljiv mimo svijeta, još postoji uprkos opljačkanim milijardama.

Drugo, samo neznaveni se mogu uzdati u Brisel, uprkos tome što se zaista često oglašava ovim povodom. Kad otud poruče da javni servis treba osloboditi političkog pritiska, sa ekrana nestanu sve političke partije osim depeesa i satelita.

Kad krenu u odbranu novinarskog profesionalizma, režim počisti sve profesionalce i iz Savjeta i iz Kolegijuma. A činovnici iz Brisela odmah napišu još jedno pismo.

Na prigovor da su kadrovi vladajuće partije pretjerano povlašćeni, decenijama stiže isto obrazloženje. A, ne, ne, oni su tu kao predstavnici države, kad dođe druga vlast i ona će imati istu poziciju.

I hoće, a to je treći razlog zbog kojeg se za života ne nadam normalnom javnom servisu. Odustala bi većina opozicionih lidera od promjena koje sad zahtijevaju odmah po dolasku na vlast. Doveli bi svog direktora, on udomio svoje urednike, a onda opet - tražili ste, gledajte...

***

Ko da im kaže da to nije tražio, možda javnost? Nažalost - i to je četvrti razlog zbog kojeg ćemo još dugo na RTCG-u gledati prekrečenu Crnu Goru - ovu javnost čine ne samo biološki, nego još više politički potomci one iz devedesetih.

Kad je 80 posto javnosti vjerovalo da je preko Debelog brijega nagrnulo 30.000 ustaša, iako je najrevnosniji novinar uspio da nam prikaže samo jednu bakicu u crnini.

Uh, nikad neću zaboraviti ono frfkanje ispod brkova... Eto, poštovani gledaoci, sad ste vidjeli kako ni godine nijesu prepreka za saradnju sa ustašama. A mi gledamo zlosrećnu staricu koja ne zna što je snašlo i od straha ne progovara...

***

Od straha ili zbog para, zvanja i mentalitetske sklonosti poltronstvu, kako ko, ali tih devedesetih glasovi pobune novinara TVCG bili su jednako tihi kao danas. I motivisani istim razlozima kao danas, najčešće ličnim.

Ta tišina sa zastrašujućim odjekom jeste onaj peti i najvažniji razlog zbog kojeg sa državnog ekrana nećemo skoro čuti istinu, punu istinu i samo istinu.

Tako će biti sve dok novinari iz onog doma, koji je manje siv spolja nego iznutra, ne dignu glas i van studija. Za početak, ne mora da ih bude mnogo. Dovoljno je onoliko koliko ih je, u mnogo opasnije doba, bilo u Pobjedi.

***

Taj štampani javni servis vlasti imao je uoči rata oko 150 novinara, otprilike koliko TVCG danas. Ali, zbog monstruozne uređivačke politike, i to uprkos komesarskim direktorskim ovlašćenjima, bar deset posto je odbijalo da objavi bilo što “onako kako smo ga dobili”.

I ne samo to, oni su svoju pobunu učinili javnom, u Liberalu, Monitoru i ostalim slobodnim medijima širom SFRJ, u svim antiratnim akcijama i na svim protestima.

I zbog toga su svi progonjeni ili sklonjeni, ostajali bez plata i suspendovani. Zato su im sada penzije za trećinu manje nego onima koji su ne samo objavljivali, nego i pisali isključivo ono što su dobili.

I ne pamtim da je ijedan napisao žalbu zbog ličnog statusa. Niti od onih koji su još među nama ikad čujem da se kaju zbog toga što su žrtvovali...

P.S. I mogla bih sad da napišem masu poučnih detalja iz tog doba, o načinu na koji su se za dostojanstvo profesije i slobodu javne riječi borili Olja Obradović, Momir M. Marković, Ljubiša Mitrović... Nema svrhe, u TVCG ne čitaju moje kolumne. A i da to urade, imaće spreman odgovor - čemu borba kad nijesu pobijedili... Nijesu, ali dovoljno je to što su širili virus pobune. Protiv kojeg su, izgleda, novinari tzv. javnog servisa kolektivno vakcinisani...