VIŠE OD RIJEČI

„Izabrani”

Ideja da o Zakonu o vjerskim zajednicama (ili bilo čemu), raspravljaju ili odlučuju samo pravoslavni poslanici jedan je od onih antologijskih momenata savremene crnogorske stvarnosti. Morate osjetiti stid kada ovo čujete.
12148 pregleda 141 komentar(a)
Manastir Ostrog, Foto: Arhiva Vijesti, Arhiva Vijesti
Manastir Ostrog, Foto: Arhiva Vijesti, Arhiva Vijesti
Ažurirano: 14.12.2019. 09:34h

Svašta se može čuti u današnjoj Crnoj Gori. Ovo je i dalje žedna zemlja koja sve popije. Od toliko (istorijske, akumulirane) žeđi gotovo svaki bućkuriš može izgledati kao pravo piće… Ali, nekada ipak budete iznenađeni. Bilo kad se ukaže kakva pseudomitološka utvara, ili, pak, kad vidite klasične podvale jedne predmoderne svijesti, koja u stvari, od temelja, počiva na obmanama i samoobmanama ove ili one vrste.

Ta svijest je, kao što možemo svakodnevno vidjeti, žilava i u svojoj biti duboko diskriminatorska; ona se nikada ne predaje. Za tu svijest nema granica, ona je sama sebi jedini suveren. Samodovoljna pseudologika za koju nema protivotrova. Ideja da o Zakonu o vjerskim zajednicama (ili bilo čemu), raspravljaju ili odlučuju samo pravoslavni poslanici jedan je od onih antologijskih momenata savremene crnogorske stvarnosti. Morate osjetiti stid kada ovo čujete. Koju to Crnu Goru predstavljaju samo pravoslavni poslanici? Da li ta vrsta ekskluziviteta može pripadati samo i jedino njima? Na čemu se zasniva njihova “izabranost”? Sjutra će nam objašnjavati, a nakon ove Mandićeve izjave, to nije teško zamisliti - da o nečemu treba da raspravljaju (i odlučuju) samo muškarci… Ili, samo dešnjaci.

 Možda samo navijači Budućnosti, ili samo ćelavi? Podjednako je besmisleno što god da uzmete kao primjer. Ali, jeste zastrašujuće da se neko toga uopšte sjetio. Uzalud sve što se desilo u posljednjih pet-šest stotina godina, neko, naprosto nikad ne može izaći iz starog mraka. 

Ovakve izjave uvijek su i jedna vrsta uvijene prijetnje, ili bar pritiska na ostale, ne-pravoslavne građane Crne Gore, uključujući i one koji, poput pisca ovih redaka, potiču iz pravoslavne porodice, ali, sami su ateisti, ili bar nisu religiozni na klasičan način. Na kraju, koji je smisao crnogorskog parlamenta, koji, (čak i) takav kakav je daje sliku cjelovitosti ovoga društva, ako ga se može prekrajati na ovakav način. Riječ je o falsifikaciji koja udara u temelj same ideje parlamenta. Slična svijest, takođe duboko diskriminatorska, ali na poslušnički, partijski način, ukazala se i na Javnom servisu. Zataškavanje slučaja napada na novinara Otaševića, pokazalo je svu bijedu ovakvog načina upravljanja Javnim servisom. 

Dobili smo psihološke profile čelnih ljudi: savršeno bi se uklopili u Agitprop 1947, bili bi to kadrovi za ponos. Ali, sve je uzalud, uzalud su i jasni pokazatelji o povjerenju i gledanosti, nezadovoljstvo građana: oni koji treba su zadovoljni. Sabor u Nikšiću se sprema… Kod političara, učesnika koji od toga Sabora, izvjesno previše očekuju, ukazuje se pomalo farsična sličnost sa retorikom AB revolucije. (Gdje takođe Nikšić drže povlaštenim toposom.) Kada zajedno, u istom stroju, bjehu i Đukanović i Mandić. 

Nedugo zatim, goreli su gradovi. Neki toliko povjeruju da govore “u ime naroda”, pa možda misle da i kada podrignu čine to za narodne interese. A tek kada lupe glupost… Još jedan zanimljiv prošlonedjeljni detalj - francuski ambasador govori o deset-dvanaest familija koje se besramno bogate, koje već jesu li će uskoro biti vlasnici svega, cijele Crne Gore. “Zar takve da primimo u Evropu?” Ta priča pokazuje koliko je zapravo njima, crnogorskim evropskim saveznicima, sve jasno i dobro poznato. Samo, kad vide ovu svijest koja stoji iza Mandićevog najnovijeg bisera, onda čak i ta i takva ekipa (deset dvanaest porodica, koruptibilni, pohlepni, neznaveni) djeluje kao - manje zlo. Tako da je danas cijela Crna Gora talac najgorih. Svojih najgorih...