Ratnici ili poslanici, pitao se gledalac preksinoć, koga gleda? Nije rijaliti, iako ima elemente - u smislu očekivane nagrade glasača za što skandaloznije ponašanje. Ipak, ružni prizori huliganskog divljanja u parlamentu ne vjerujem da nekome mogu biti privlačni, to je prizor koji mora uznemiriti.
Nema opravdanja za primitivizam i nasilje, niti je moguće, a to što političari na svim meridijanima sve više izgledaju kao estradni polusvijet, to nam govori kakav je današnji, i još više kako će izgledati svijet sjutrašnjice.
Ono što posebno uznemirava je lakoća kojom se izgovaraju riječi rat, sukob, paljenje... Ali i proklinjanja i kletve.
Ovaj zakon je očito djelovao kao doping za dio javnosti. Polemišu sa pretpostavljenim i projektovanim značenjima, umjesto da se zaista pozabave suštinom stvari.
Vrhunac takve imaginacije, koji opet savršeno objašnjava diskurzivni način i nivo je kada jedan od poslanika objašnjava da ovaj zakon nije to što tamo piše, jer, oni će da nas prevare, pa će da nam daju Crkvu da koristimo od osam do dvanaest, pa će da je daju i “Miraševoj sekti” od osam do deset, a onda će, veli poslanik, da našu crkvu iznajme “Bokanu i tajkunima”. Koliko bi ovdje bilo potrebno znakova čuđenja? Ako mu je ovo jasno i samopodrazumijevajuće, ovaj može da vjeruje baš u svašta.
Zašto tolike prijetnje, kletve su već refren ovih dana. Nevjerovatno je, ali ta svijest prokletstvo uzima kao činjenicu. To mučno veče bješe kaleidoskop globalne i nacionalne paranoje.
Jedan objašnjava da je sve ovo napad na Rusiju, odnosno na svjetsko pravoslavlje, jer Rusija jednako prvoslavlje, i slično. Drugi veli da je zahvaljujući njima, poslanicima-ratnicima, vaskrsao Njegošev duh u crnogorskom parlamentu? Prije bi se reklo da uspješno vaskrsavaju duh Ratka Mladića.
Ipak, Mandić je bio, po običaju, kristalno jasan. Jer, taj duh najbolje (te noći u skupštini i najbukvalnije, najdoslovnije) ovaploćuju pozivi da “drugovi iz ratova 1991. i 1999” (koji nisu dezerteri) budu spremni. “Vi ste svi dezerteri”, rekao je Mandić ostalima, intonacijom dostojnom Bate Stojkovića iz Balkanskog špijuna.
Bio je zanimljiv i govorljiv taj diskurzivni povratak u devedesete i sudar svjetova oko pojma “dezerter”. Suština te reverzije još izmiče Mandiću i njegovima: tada je najveća hrabrost bila biti dezerter. Oni koji su se “odazvali”, iz današnje vizure to više nikom nije upitno, bili su pioni bez hrabrosti da se odupru zlu.
Još jedna od ranije poznata pshiološka matrica je u igri. Sjećate se, prije referenduma od istih smo slušali da se građani Crne Gore više neće moći liječiti i školovati u Srbiji. Jednako je tačno i da će neko da otima crkve ili ih iznajmljuje “Bokanu i tajkunima”.
Ipak, kad nakon svega, najednom, između kletvi, razbacivanja teološkim terminima, i sa jednakom strašću, naiđe zlobna opaska o fejsbuk vitezovima i instagram serdarima, vidite da se ovdje, zapravo, uprkos silne pompe i drame, bije druga bitka…
Kao i slučaju vlasti. Vjerovatno su ove noći “odlučeni” i pobjednik izbora i “najjača opoziciona stranka”.
A sve to uz smiješne igre (gluvih telefona) opozicionih političara sa Amfilohijem, Irinejem, Vučićem... Mnogo opasnija igra bilo je blokiranje puteva. Igraju se i sa tim ljudima koje su onako histerično izveli na ulicu, stvarajući idealan ambijent da se nešto “otme”. Ipak, ništa slično nije se desilo. Jednu od blokada predvodio je gradonačelnik Budve. Gospodin Carević bi mogao sljedeću platu da pokloni Mitropoliji. Osevapio bi se.
I neka vam 2020. donese sve ono što su 19, 18, i ostale godine zaboravile... I još mnogo dobroga po čemu ćete pamtiti baš nju.
Bonus video:
