VIŠE OD RIJEČI

Farsa

Da li je pakao devedesetih ovdje i danas moguć, osim kao medijska i parlamentarna farsa? Kao onaj otužni teatar u skupštinskim klupama, ili aktuelno medijsko ludilo u Srbiji
26923 pregleda 103 komentar(a)
Pres Demokratskog fronta nakon puštanja poslanika iz pritvora, Foto: Boris Pejović
Pres Demokratskog fronta nakon puštanja poslanika iz pritvora, Foto: Boris Pejović

Kraj protekle godine ostavio je početku (n)ove jednu vrstu nedorečenosti… Iako je zakon usvojen, larma je ostala.

Neprijatan ukus pojačan je retoričkom strategijom, ne svih učesnika protesta. Crkva, naime, kao da vodi računa da retorički makar izgleda kao hrišćanska organizacija, pozivima na molitve i slično (“molebani, talibani”, što napisa jedan srpski pisac), dok su se političari opako razigrali, sve pršti od velikih i teških riječi.

Malo o obnovi duha devedesetih. Ko to i zašto radi? Je li zaista Mandić spreman da sa ratnim drugovima opet obrne na taj put. Zar nije ništa naučio u toliko “slavnih” poraza. On i njegovi drugovi su sve ratove izgubili, zašto ih ta strast ne prolazi?

Pametnjakovići vole da potegnu onu slavnu sentenciju da “istorija ima tendenciju da se ponavlja, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa”. Slavna i mnogocitirana misao Hegelova, no koju će vam ljudi citirati i kao Marksovu, a Crnogorci i kao maksimu kralja Nikole, Njegoša ili Sule Radova. Možda ovi mlađi misle da je to rekao Svetozar Marović, i nije im za zamjeriti.

Da li je pakao devedesetih ovdje i danas moguć, osim kao medijska i parlamentarna farsa? Kao onaj otužni teatar u skupštinskim klupama, ili aktuelno medijsko ludilo u Srbiji.

Ono najvažnije, bar iz opozicione perspektive - zašto je Đukanović čašćen tako ugodnom pozicijom? Zašto Mandić i ekipa daju, šahovski rečeno, kraljicu i dva topa fore Đukanoviću, sa kojim ionako nemaju drugo iskustvo osim poraza. Zar nije sve to neobično? Pa i nelogično.

Društvo sa svježom traumom (rat, bijeda, tranzicija), mora da ima jednu vrstu osjetljivosti za ovakve retoričke egzibicije. Zato još više čudi odsustvo šire javne osude. Zašto glasači nikada ne kazne političare koji prave tu vrstu grijeha? Možda im, zapravo, to prija, možda je baš to ono što žele da čuju. Ako je tako, to je fenomen kojim bi se valjalo pozabaviti kudikamo ozbiljnije.

Vjerovatno ste i sami imali susret sa sviješću koja na komplikovanost i kompleksnost savremenosti reaguje paklenom dosjetkom - Dako dođe kakav rat da sve ovo pročisti… Što da pročisti? Modernost je nesvodiva, to je njeno ključno obilježje, ima mnogo lica, uznemirava prije negoli što smiruje. Možda je želja za “pročišćenjem” problem. U ovom kontekstu, ona je jedan od oblika tihog, “podrazumijevajućeg” fašizma koji se očas prikrade ljudima. A ova svijest uvijek osjeća fikcionalizovanu nostalgiju za “jednostavnošću” koja se pripisuje mitskom Nekada. To je onaj bećkovićevski Crnogorac koji kuka da nema Crne Gore bez Turaka…

Pokušavam da shvatim što stoji iza lakoće kojom se priziva Rat i prijeti sukobima. Ne uspijevam. Ako je to prevara, ako oni u to ne vjeruju, već samo pričaju onako, iz zajebancije, onda je to patologija jedne vrste. Ako, pak, vjeruju u to što govore, onda je riječ o sasvim drugoj vrsti lične i socijalne patologije. U svakom slučaju - nije dobro.

Vučić na sjeveru Crne Gore? I srpski predsjednik se uklopio u svojevrsni déjà vu osjećaj koji nose ovi dani. Vidim da, bar u prvom saopštenju, nije određen grad u koji će doći. Samo, bolje bi mu bilo da zaobiđe Berane…

Sjećate li se, mada je ovdje zaboravljanje nacionalni sport, Slobi je svojevremeno gromopucateljno najavljeni dolazak u Berane obilježio sutonsku fazu vlasti. I tada su vjerovali tadašnji Slobini istomišljenici (populacija koja se bolno izvjesno poklapa sa današnjim Vučićevim fanovima u Crnoj Gori) da je dolazak srpskog vođe na sjever Crne Gore nešto više od jedne obične posjete, da će preokrenuti događaje…

Isti oni koji su mnogo očekivali od tadašnjeg Slobinog dolaska u Berane, i sada mnogo očekuju, kada se na sjeveru ukazuje Vučić. To je precizna slika evolucije crnogorskog društva u ovih dvadesetak godina…