VIŠE OD RIJEČI

Zastava

Naravno da je mučno gledati onakve scene. I dok sve to liči na navijačko divljanje, koje je uglavnom, lišeno smisla (ali ne i buke), može vam izgledati benigno. Ali kad vidite da su dio te rulje i dva crnogorska poslanika, onda vam stvar mora izgledati krajnje bizarno
13743 pregleda 120 komentar(a)
Zastava na Ambasadi u Beogradu, Foto: BETA, BETA
Zastava na Ambasadi u Beogradu, Foto: BETA, BETA

Đukanović, kako stvari stoje, ne mora ni da dolazi u Crnu Goru, ove izbore, zahvaljujući djelovanju dijela opozicije, može dobiti i iz Majamija.

Kad god emocije uzavru oko zastava, pokaže se da ljudi itekako reaguju na metafiziku obojenog platna. A kako je i kada heraldika postala dio svakodnevice? Kako smo naučili da se poistovjećujemo sa bojama i znakovima? Među razlozima su i obilježavanje teritorije, identifikacija (u bitkama, ali i u miru), ali i najelementarnija ljudska potreba da apstrakcije (a država to jeste) svedu na jasnu sliku, na dobro poznat prikaz.

Naravno da je mučno gledati onakve scene. I dok sve to liči na navijačko divljanje, koje je uglavnom, lišeno smisla (ali ne i buke), može vam izgledati benigno. Ali kad vidite da su dio te rulje i dva crnogorska poslanika, onda vam stvar mora izgledati krajnje bizarno. U najmanju ruku.

Hajde da zamislimo ovakvu situaciju u kontekstu jedne ozbiljne države. Recimo, SFRJ. Pozivam one koji imaju iskustvo življenja u tzv. Titovoj Jugoslaviji da pokušaju zamisliti dva jugoslovenska političara, opštepoznata, kao što su i ove dvije naše sablje, na primjer Jožu Vrhovca i Dražu Markovića, kako odlaze u Moskvu, recimo, i tamo učestvuju u antijugoslovenskim demonstracijama sa sve paljenjem zastave sa trobojkom i petokrakom, i, nakon svega sjednu u avion i krenu doma. Ne polazi vam za rukom? Jer je to, u najkraćem - nezamislivo.

Ili, da ne bude da prvi primjer nije uračunao ideološku dresuru u SFRJ, zamislimo dva kongresmena iz SAD kako prisustvuju paljenju američke zastave negdje u svijetu? Kako vidite njihovu političku budućnost?

Ili ruski političari koji bi se pojavili na antiruskom protestu u Kijevu? Prošli bi kao Litvinjenko, izvjesno.

Znači li to što ova dvojica mogu da se ponašaju tako da je Crna Gora superdemokratska zemlja? Bilo bi lijepo da je tako, ali, bojim se da je ovdje riječ o nečemu sasvim drugom: o mržnji koja deformiše mrzitelje, pretvarajući ih za dovijek u sužnje sopstvene opsesije.

Nekoga je začudio, nekoga nije, Dačićev fašizam i to kako djeluje zastrašujuće njegova neukost i arogancija dok izlaže svoje “zdravorazumski” utemeljene konstrukcije. Ideja da se građani Srbije koji su Crnogorci izjašnjavaju o ovom zakonu je za ovdašnju antologiju beščašća i gluposti. Moram priznati, Dačić mi je uvijek djelovao malo tupo i usporeno, ali, zapanjujuće brzo prelazi u klasične nacističke diskurzivne registre.

Naravno, preživjeće ova zastava i beogradske petarde, kad je već preživjela Vučji do, poniženje iz 1918. i DPS-ovu velikosrpsku fazu - kada je od današnjih ljutih branitelja ova ista zastava ljuto progonjena i vrijeđana, jednako primitivno kao što to danas rade Knežević i ovaj drugi Đukanović. Tada su nas pitali, kao, nevješti - je li to albanska zastava... To je zastava zbog koje se robijalo prije manje od trideset godina, u Crnoj Gori (i tada pod vlašću iste partije). Ali, zato su svi manjinski narodi u CG tada, dok je bila zabranjena, kad vide tu zastavu, bili sigurni da im dolaze prijatelji i zaštitnici. Ja joj te dane nikada ne mogu zaboraviti. Ne znam kako se sve voli zastava. Ali znam da volim sjećanje na dane kada je crnogorska zastava bila znak nepristajanja, slobode i solidarnosti. Konačno, nije kriva zastava. Ona zaslužuje bolju državu. Krivi smo svi mi što je nismo boljom napravili…

Tu riječ, u množini, imamo u naslovu monumentalnog Krležinog romana “Zastave”, svojevremeno nagrađenog Njegoševom nagradom. Džasper Džons, američki slikar, napravio je u seriji slika od američke zastave moćan vizuelni znak.

Ipak, pored svih naših plemenitih i manje plemenitih emocija, ne treba precjenjivati zastave. Jer, prije svega, “zastava postoji kao čista namjera vjetra”, kako napisa sjajni bosanski pjesnik Semezdin Mehmedinović.