ZAPISI SA UŠĆA

Palermo pod kožom

Dolazim naoružan Geteovim citatom iz njegovog drugog dela Italijanskog putovanja, iz aprila 1787: „Italija bez Sicilije uopšte ne ostavlja sliku u duši: ovde je ključ za sve.“ A Palermo je zlatna, oronula ključaonica
1548 pregleda 0 komentar(a)
Katedrala u Palermu, Foto: Dragoslav Dedović
Katedrala u Palermu, Foto: Dragoslav Dedović
Ažurirano: 13.01.2020. 14:06h

Znam - ma koliko knjiga pročitali, ma koliko filmova odgledali, šta god vam budu govorili spotovi na youtubu, stvarnost prvih minuta u nekom mjestu biće uvijek drukčija. Prva misao koja se nametnula kada sam zakoračio u grad - Palermu svijet nije potreban, on je svijet za sebe.

Dolazak

Putovanje vozom iz Katanije je bilo ugodno. Pruga je prosjekla Siciliju preko srca, pejzaži su poznati iz filmova kao što je „Haos“ braće Tavijani ili iz sicilijanske epizode „Kuma“. Žućkasta trava, poneka oronula kuća, brda za koja zamišljam da pamte kada su bili lava. Već ulazak voza na peron pokazuje da je Palermo glavni grad ostrva. Stanica Palermo Centrale je nastala 1886, dakle u epohi koja je svoje željezničke stanice gradila kao katedrale - hramove putovanja. Sjetim se da je beogradska Glavna željeznička stanica voljom vlasti odslužila svoje. Bila je dvije godine starija od stanice u Palermu. Sicilijanska građevina se dobro osjeća i ne pomišlja na muzejsku penziju.

Palermo
Palermo(Foto: Dragoslav Dedović)

Od pročelja stanice na Cezarovom trgu ka centru vodi Via Roma. Lijevo i desno su zgrade nekoliko spratova više nego u Kataniji. Nakon sjenovitih haustora sa ogromnim drvenim kapijama ili poprilično starih, ali elegantnih zgrada iskrsava međunarodna znamenitost - Lidl. Skoro da nema evropske zemlje u kojoj se nije ugnijezdio ovaj njemački lanac samoposluga sa svojom neumoljivo konkurentnom logikom. Izbor sicilijanskih vina je impresivan. Jedna djevojka nam prilazi i obraća nam se - kaže da je čula jezik i nije mogla da izdrži a da nas ne pozdravi. Iz Hrvatske je i ovdje je u nekoj vrsti studentske razmjene. Pitamo je da li joj se dopada Palermo. Ona uz osmijeh kaže da je tu dva mjeseca, a već sada unapred strepi od trenutka kada će za mjesec dana otići. „Palermo vam se uvuče pod kožu“.

Sunčev teatar

Na jednom raskršću pitamo čovjeka koji je, sudeći po borama smijalicama, očito najmanje pola vijeka među živima, da li smo na pravom putu - uputili smo se ka operi Teatro masimo jer je u blizini naš smještaj. On neobično živo odgovara da jesmo, prati nas dio puta, usput nam ispriča da je bio u Beogradu i Sarajevu. Onda skrene u svoju kafanu. Opraštamo se kao od starog znanca. To osjećanje, da su nam ovi ljudi bliski, ne napušta nas dokle god smo na Siciliji.

Palermo
Palermo(Foto: Dragoslav Dedović)

Skrećemo lijevo u Ulicu Vitorio Emanuele i vrlo brzo stižemo na raskršće sa jednom od glavnih gradskih ulica - Makeda. Trg sa četiri identične zgrade na četiri ćoška. Majstor Đulio Laso iz Firence je po nalogu tadašnjeg španskog vladara Sicilije napravio četiri barokne fasade, koje su danas nezaobilazne na spisku znamenitosti grada. U podnožju konkavnih pročelja su fontane, zgrade su simboli četiri godišnja doba. Domaće stanovništvo ovaj trg ne zove Quattro canti - Četiri ćoška - kako je upisano na mapama grada - već Teatro del Sole - Sunčevo pozorište - pošto je tokom dana uvijek makar jedno pročelje okupano suncem.

Palermo
Palermo(Foto: Dragoslav Dedović)

Pođe li se dalje živom Ulicom Makada, sa lijeve strane pojaviće se Verdijev trg sa operskom kućom Teatro Masimo. To je jedno od centralnih mjesta za građanstvo Palerma. Istoricizam je stručan naziv za stil koji je podmirivao reprezentativne potrebe sve jačeg građanskog sloja. Za njih je građeno ljepše i starije. Opera prima 3.000 ljudi. Najvažnija operska kuća Sicilije bila je zatvorena radi potpunog restauriranja godine 1974. Politička nestabilnost i korupcija u domovini organizovanog kriminala učinili su svoje, pa je Teatro bio zatvoren 23 godine. Nekome ko stiže iz Beograda ovo zvuči poznato.

Mirno proživjeti vijek

Ovdje je možda vrijeme da se osvrnemo na sliku Palerma kao „glavnog grada mafije“. Do devedesetih je politika prećutno ili otvoreno prihvatala postojanje nevidljive kriminalne organizacije. Zavjet ćutanja, “Omerta“, bio je jači od svakog zakona. Sicilijanska poslovica kaže: „Cu è surdu, orbu e taci, campa cent’ anni ’mpaci“- Ko je gluv, slijep i nem živjeće mirno 100 godina.

Palermo
Palermo(Foto: Dragoslav Dedović)

Osamdesetih je mafija u Palermu ubijala prosječno svaki treći dan. Godine 1992. stradali su specijalni tužioci Đovani Falkone i njegov pomoćnik Paolo Borselino. Ali vođe mafije su se preračunale. Njihova ubistva su ojačala njihovog protivnika, Leoluku Orlanda, koji je napravio koncept potiskivanja mafije iz svakodnevice Palerma. Orlando je ponovo aktuelni gradonačelnik, mnogi mu pripisuju preporod Palerma. Napisao je knjigu „Trebalo je da ja budem sljedeći“ u kojoj opisuje šta znači boriti se protiv mafije i živjeti pod policijskom zaštitom: „Za mene kao Sicilijanca je, kao i za druge Sicilijance, bolno da volimo zavičaj, a da ga ne možemo zaista voljeti, jer sicilijanska istorija skriva mnogo perverzija“.

Palermo
Palermo(Foto: Dragoslav Dedović)

Upravo ovaj hrabri čovjek opominje da je pogrešno Siciliju i Palermo svoditi na mafiju i njeno nasilje. I zaista, moje cjelodnevne šetnje gradom su me uvjerile da je Palermo daleko miroljubiviji od slika koje kolaju našim glavama prije nego dođemo tamo. Svi su čuli za mafiju, a malo ko zna ko su Salvatore Kvazimodo ili Luiđi Pirandelo - dva sicilijanska književna nobelovca. Pjesnik Kvazimodo je jednom zabilježio: „Političari žele da ljudi hrabro umiru, a pjesnici - da hrabro žive“. Zato se okrećemo ovoj vrsti hrabrosti, Palermu koji voli i slavi život.

Korzom do Orijenta

Predveče valja prošetati do početka Ulice Makada. Korzo još uvijek postoji! Šetači u predvečernjem razgovoru, to podsjeća na detinjstvo. Najprije će oku da se nametne Fontana Pretorio iz XVI vijeka, sa svim onim što očekujemo od Italije - sklad, nage skulpture, šum vode i lokalna legenda čiji je glavni junak Genijus Palerma, ujedno figura na vrhu stuba koja je prigrlila zmiju i predstavlja predhrišćanskog zaštitnika grada. Nekoliko minuta hoda niz ulicu dolazi nešto što ne očekujemo od Italije - Crkva Svetog Katalda, irskog monaha iz VII vijeka, koji je kao brodolomac u južnoj Italiji postao biskup i činio čuda, svjedoči o tome da je za razliku od dobrog dijela kopna Sicilija vizantijsko-arapsko čedo. Sinteza normanskih, arapskih i vizantijskih elemenata je dio ovdašnjeg identiteta. Naravno, Feničani, Grci, Kartaga, Rim i Vizantija su ostavili duboke tragove. Pod Arapima, koji su Palermo 831. proglasili glavnim gradom emirata on je imao 100.000 stanovnika, i posle Kordobe i Carigrada bio je treći po veličini evropski grad. Kada su Normani 1066. osvojili Siciliju nakon viševjekovne arapske vladavine, njihov broj je bio dovoljan tek da zauzmu vladarske u upravne položaje. Vizantijsko-arapska svetina je ostala tu gdje je oduvijek bila. Njena brojčana nadmoć ogleda se i u crkvama koje su po nalogu novih vladara gradili lokalni neimari.

Ulična hrana u Palermu
Ulična hrana u Palermu(Foto: Dragoslav Dedović)

Tako me i crkva pred kojom stojim podsjeća me na jedan hamam u Skoplju, na turbe i Istanbulu, na vizantijsku crkvicu u Sofiji. Izgrađena je po nalogu normanskog kralja Vilijama I. U vrijeme njegove vladavine Normani su već jedan vijek gospodarili ostrvom. Ipak, moglo bi se reći da je ostrvo zagospodarilo njima. Na dvoru je bilo mnoštvo grčkih i arapskih savjetnika, gospodari su uz dvor držali i harem, moto svoje vladavine nerijetko su birali iz islamskih svetih spisa, na kovanicama su bile i njihove arapske počasne titule. Na mjestu sudara skandinavskih ratnika i Orijenta nastala je hibridna kultura koja je, sudeći po onome što vidim u Palermu, zanimljivija od tipski naslaganih kulturnih slojeva u dobrom dijelu Evrope.

Vizantijsko-mavarske sinkope

Sjutradan je na redu Katedrala - mjesto na kojem se sinteza nekoliko civilizacija možda ponajbolje vidi. Sve se zna o njenom normansko-arapskom jezgru iz 1185. Veličina i izgled crkve govore da je Sicilija stoljećima bila ključ mediteranske moći - ko bi ovladao ostrvom bio bi jedan od najmoćnijih vladara Sredozemlja. Opet su palme pred katedralnom crkvom i opet pomislim da je mediteransko-orijentalni izvor hrišćanstva zacijelo blizu ovom mjestu.

Lorens Darel je u svojoj poznatoj putopisnoj knjizi o Siciliji „Badem u cvatu“ opisao svoj susret sa jedinstvenim sicilijanskim građevinskim rukopisom: “Taj palermo-sicilijanski je nešto sasvim nesvakidašnje, lijepo povezivanje strogih normanskih formi koje streme u visinu sa dinamičnim, obilnim vizantijskim i mavarskim ukrasima, ostavlja bez daha, to je briljantno sinkopiranje svečanog lajtmotiva“.

U katedrali su sahranjivani kraljevi - među njima i švapski iz dinastije Štaufena. Fridrih II, car Svetog rimskog carstva kralj Njemačke, pa Sicilije, titularni kralj Soluna, a nekoliko godina čak i kralj Kipra i Jerusalima očito je za života bio važan evropski lik. Međutim, njegova će posthumna slava biti još veća. Kada su u Palermu 1782. otvorili kovčeg Fridriha II imali su šta i da vide. Kralj je bio 532 godine mrtav, ali njegovo tijelo - cijelo i očuvano. Jedni govore o balzamovanju, drugi o sicilijanskoj klimi, jer su mnoge mumije u katakombama otkrivene u sličnom stanju. Ima ih, naravno, koji u svemu vide ruku Božiju.

Bijela džiga za pamćenje

Palermo ima i drugu vrstu znamenitosti. Kada iza Katedrale i Normanske palate posle desetak minuta hoda izađete iz turističke zone komfora i siđete nekoliko stotina koraka duž Via Colonna Rotta, prema trošnim naseljima, u kojima je siromaštvo, očito, normalna stvar, naići ćete na broju 68 na radnju za koju zna cijeli svijet. Riječ je o konditoraju „Capello“. Njihova tortica sa čokoladom i filom od narandži je sakralna melodija za nepce. Tako sjedite pred poslastičarnom, unaokolo je uobičajeni sicilijanski raspad sistema, a ukus u vašim ustima ima nebeske atribute. Slatki paradoks za turiste, gorka istina za domaći živalj. Ili, kako bi to rekao gradonačelnik Orlando: „Ovdje uzvišena harmonija, a tamo u beton izlivena vulgarnost“.

Najbolje sam se osjećao na pijacama u starom gradu. Niz tezgi i restorančića u spletu oronulih ulica. Ako niste probali „Pani ka meusa“ - na lokalnom dijalektu ili „Pani kon milca“ na italijanskom, hljeb sa bijelom džigericom, tačnije mješavinom teleće slezine i pluća koja se dugo dinjsta u velikom loncu, onda niste bili u Palermu. Sicilijanski street food je čuven. A ovo jelo s pravom najpoznatije. Sa druge strane spektra čekaju vas bolno slatke „kanole“ - cjevčice od tvrdo pečenog tijesta punjene orijentalno preslatkim nadevima. I vina. Čarobna sicilijanska vina kojima vjerovatno nema ravnih u svijetu. Čak i kada naručite vino koje se šepuri u izlogu uličnog restorančića, flaša je samo osam eura, a voćni buke maestralan. Pijuckate ga i posmatrate vrevu. U Palermu niko - ni bogataši ni sirotinja ne piju loše vino, jer ga ovdje naprosto - nema.

Rastanak od grada u meni

Kada je došlo vrijeme da odem, obećao sam sebi da ću se vratiti. Opet prizivam Getea za svjedoka: „Da sam vidio Siciliju, meni je nerazorivo blago za cijeli život“. Još prvog jutra u Palermu zapisao sam nekoliko redaka koji čuvaju čednost istinske fascinacije. Navodim cijeli taj zapis za kraj:

U zoru se budiš u gradu koji Sicilijanci zovu Paliemu.

Poodmakli septembar. A noć - avgustovska, vrela. Ulice glasne. Garaža ispod balkona se otvara na hidrauliku. Šarke na kapiji, vjerovatno ni jedan jedini put podmazane, proizvode zvuk kotrljanja felgi po asfaltu po kojem je prosut pijesak.

Histerija sirene kola hitne pomoći. Glasno dovikivanje muškarca i žene, melodija jezika stvorenog za kancone. Zvuk vespe koja čeka na semaforu. I još jedne. I još jedne.

Sjećanje premotava prvi dan u tom gradu koji su Feničani nazvali Ziz - cvijet.

Miris goriva za motokultivatore. Miris svježe ribe na pijaci. Miris bijelog luka u ljubavnom stapanju sa maslinovim uljem. Nevjerovatna ljubičasta boja loptastog patlidžana. Nevjerovatno velike brokule. Sendviči sa bijelom džigericom pripremljenom u golemom loncu na ulici.

Mumije koje spavaju u katakombama. Normanska katedrala sa mavarskim rukopisom. Park sačinjen od dugovratih palmi. Barok na plećima antike. Bezbrojne barke u luci. Pločnici koji su zaista od kamenih ploča, poliranih stopalima niza naraštaja. Preko politure se razliva odbljesak ulične rasvjete.

Trgovi, ulice, trgovi.

Oronulost i sjaj.

Ponovo škripe vrata garaže, ponovo brunda vespa.

Ukus gorkoslatkastog bijelog vina, plod loze koja je korijenom srkala sokove crne vulkanske zemlje. Terre siciliane. Orošena flaša na kojoj piše Passo di Luna. Mirisni buke tek raspuklog voća.

U popodnevnoj šoljici ukus topljene čokolade sa listićima limunove kore i pinjola.

Čekaš sunce koje puzi niz fasadu preko puta.

Budiš se u gradu koji su Grci nazvali Panormos, a Arapi to čuli kao Balarm. Prisjećaš se svog susreta sa njim u nekom od prethodnih života.

Nisi morao uspostavljati bliskost: razgrađuje se iz haosa stvoren poredak i obnavlja se kroz novi haos. To imaš u sebi. Taj južni princip slojevitih ljudi sa dušama koje poput spojenih posuda miješaju fluide raznih civilizacija - antičko vulkansko tlo, arapski smisao za ornamentiku i hedonizam i normansko-romejsku eklektičku volju za moć.

Mafija je filmski mit pretvoren u suvenir. Na magnetićima - Marlon Brando kao sicilijanski narodni heroj.

Lica iz filmova Braće Tavijani.

Susret pijace i dvora, susret raskoši i bijede. Susret tebe - stranca - sa svim tim u sopstvenoj dubini.

Prije nego sunce konačno preskoči palme na trgu i kupolu Teatra masima te se zaputi duž drvoreda u Via Volturno da bi skrenulo desno u Via Tunisi, zavirilo kroz visoke francuske prozore i napokon ti dodirnulo obraze, stići ćeš još da zapišeš:

Ne budim se ja u Palermu, Palermo se budi u meni, postajući zauvijek moj.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")