TELEVIZIJSKE I DRUGE PRIČE

Čipovani na podjele

Jesmo li mi uopšte sposobni da živimo zajedno, a ne isključivo jedni pored drugih? Uz dosoljavanje vlasti koja u svakoj deceniji vladavine mijenja poželjne nacije. Čim je jedna pročita, časkom se na prvom mjestu nađe druga. Dobije tom prevarom izbore bar dvaput, a onda jovo-nanovo...
5829 pregleda 0 komentar(a)
Crnogorska zastava (Ilustracija), Foto: Shutterstock
Crnogorska zastava (Ilustracija), Foto: Shutterstock
Ažurirano: 17.01.2020. 14:36h

Pokušavajući da izbjegnem ove svetovno-duhovne narkotike kojima se crnogorci svih vjera i nacija ponovo navlače na mržnju, nalećeh na neku emisiju o tehnološkim promjenama do kraja vijeka. Tojota, ako sam dobro razumjela, najavljuje izgradnju pametnog, uređenog i čistog grada u kojem će svi stanovnici biti - čipovani.

Dobro, odavno je jasno da bismo od Japanaca imali štošta da naučimo skonta pameti, uređenosti i čistoće. Ipak, ovo čipovanje ne bih uzela zdravo za gotovo, niti olako prihvatila kao nešto napredno. Ne sumnjam naravno u napredak nauke, ali i dalje vjerujem isključivo svojim očima.

Stanovnici Crne Gore - koja je tada bila drastično pametnija od ove današnje - prvi put su čipovani još tokom Berlinskog kongresa. Urađeno je to - ali samo uslovno rečeno - po crnogorskom kodu. Država čija je nezavisnost faktički bila ovjerena već Sanstefanskim mirovnim ugovorom, izgubila je u Berlinu dobar komad opipljive teritorije. Zauzvrat, dobila je virtuelni međunarodni ugled i vrlo stvarne unutrašnje podjele.

Četiri decenije kasnije ponovo smo čipovani, ali - takođe uslovno rečeno - po srpskom kodu. U oba slučaja, naravno, radilo se o trgovačkom biznisu međunarodnih uglednika.

***

Bezuslovno i vrlo efikasno, Crna Gora je izbrisana sa evropske mape. Ali podjele nikad nijesu izbrisane sa domaće karte. Ni dok je država bila upokojena, niti nakon što je dva puta vaskrsavala. Tokom njenog premijernog vaskrsnuća, u koje su na početku ugrađeni i brojni životi, Josip Broz je glede tih podjela i unatoč njima učinio koliko je umio i mogao. Smijali su se protivnici njegovom bratstvu i jedinstvu punih 35 godina. Potonje tri decenije plaču i oni i nekadašnji obožavaoci njegovog lika i djela.

Nakon drugog voskresenja, biva toga nekad i bez smrti, nadobudni nasljednici šestine Brozove moći - ali ni šest procenata mudrosti - nijesu našli za shodno ništa da učine. Ako se u to ne računa produbljivanje podjela, uz mnogo krvi na početku. To što je proliveno više strane nego domaće, nije za utjehu nego za optužnicu...

***

Da se više ne lažemo, o tim podjelama je riječ ovih dana, a ne o velikoj ljubavi vlasti i njenih podanika prema svetinjama. Kad je prvi put naprasno probuđena prije tri decenije, bilo je od toga i neke koristi. Makar su seoski magarci istjerani iz hramova.

Onda su, zahvaljujući što božjim što partijskim izaslanicima, na scenu stupili neki urbani magarci. Zbog kojih svetinje već decenijama ne mirišu na tamjan nego na - pljeskavice. Vjekovima stare hramove sad krasi eloksirana bravarija, a trud najdarovitijih klesača kamena jednostavno je - zamalterisan.

Nema tu mjesta lamentiranju nad ujedinjenjem ili prisajedinjenjem, podgoričkom skupštinom i graničnom 1918. Sve je to još davno van snage stavio Avnoj, a ovjerila Ustavotvorna skupština prve i posljednje normalne Jugoslavije.

Kakvo crno ispravljanje istorijske nepravde, da su namjere vlasti imalo iskrene trebalo bi prvo ispraviti onu nepravdu novije proizvodnje.

Kad su mladi, lijepi i pametni crnogorski pučisti krajem devedesetih riješili da isprave unutrašnje “greške” kadrova Avnoja. I ukatastrili na jednu crkvu i ono što jeste i ono što nije bilo njeno.

Sve zbog toga što im početkom devedesetih nije pošlo za rukom da istoj crkvi ispune zavjet o ispravljanju spoljnih granica “priučenih avnojevskih kartografa”...

***

Zato 27. decembar nije bio nikakav dan D - najavljuju se takvi dani ovdje i besmislenijim povodima - niti će dan D uslijediti nakon najavljenih pregovora svetovne i duhovne vlasti.

Prvo, zbog toga što su ponuđene teme pregovora nespojive. Vlast prihvata razgovor isključivo o primjeni zakona. Crkva, međutim, hoće dijalog isključivo nakon što zakon bude povučen iz opticaja. Drugo, čak i da premijer i mitropolit sjednu za sto, kakva korist od toga. Prvi od drugog ne može očekivati da eventualni dogovor važi na teritoriji cijele države. Zato što je nadležnost Mitropolije - čije sjedište jeste na Cetinju - šira od četiri nahije samo za manji dio negdašnjih brda. Za veći dio sjevera i primorja nadležne su eparhije čije je sjedište van Crne Gore.

Treće, ali najvažnije, što ako se opet ispostavi da je srpski predsjednik samo glasnogovornik srpskog patrijarha. Kojem je mitropolit trn u oku još otkako mu je bio konkurent za funkciju poglavara SPC. A nakon toga i najljući protivnik patrijarhovog jednoglasja sa svetovnim gospodarom Srbije o Kosovu i koječemu još.

Stvarno, što ako srpski patrijarh - prije ili tokom pregovora - odluči da bude glavni pregovarač? U čije će ime crnogorski premijer uopšte sjesti za sto sa nekim ko ne priznaje ni samo postojanje 60 posto stanovnika Crne Gore.

Tako je bar bilo do prije neki dan, ako nijesam propuštila neku izjavu poglavara SPC u kojoj Crnogorcima i Bošnjacima priznaje pravo da žive pod tim imenima...

***

Dok se pregovara o pregovorima, ni vlast, ni opozicija, ni crkva kao treći ali ne i najmanje važan saučesnik crnogorskog puta unazad, ne pokušavaju da uozbilje ni sebe, ni svoje sljedbenike. I da dijalog započnu od temeljnog pitanja zbog kojeg, i najbezazlenijim povodom, na javnu scenu isplivaju ogromne količine pritajene mržnje. 

To pitanje glasi - jesmo li mi uopšte sposobni da živimo zajedno, a ne isključivo jedni pored drugih. Uz dosoljavanje vlasti koja u svakoj deceniji vladavine mijenja poželjne nacije. Čim je jedna pročita, časkom se na prvom mjestu nađe druga. Dobije tom prevarom izbore bar dvaput, a onda jovo-nanovo...

Svi znaju da su te manipulacije i ovoga puta podstakle sukobe između ulice i parlamenta, Srpske crkve i Crnogorske vlade, Mitropolita i Predsjednika.

Zakon je samo povod, jedan od pojavnih oblika tih podsticaja na podjele. A mi smo čipovani da se bavimo isključivo povodima. I to samo dok se ne pojavi sljedeći...

P. S. Nažalost, polovina stanovništva ne može da pamti kako je život bez ovako opasnih podjela nekad bio moguć i u Crnoj Gori. A još je veća šteta što je veći dio druge polovine svoja realna sjećanja svjesno podvrgao kolektivnoj aMNEziji. I odbio da zapamti koliko je ljudi žrtvovano u posljednjem ratu. Da bismo nakon njega dobili ono što nam je blagovremeno nuđeno u miru - da svim državama članicama velike SFRJ bude priznata autokefalnost u postojećim granicama...