Koliko treba da budeš politički nepismen i državnički neznaven pa da u Crnoj Gori objaviš rat crveno-plavo-bijeloj trobojci? Koliko treba da budeš glup?
Koji je to opseg neznanja i kako je moguće da takve neznalice vode državu? Ne radi se ovdje više ni o kakvoj strategiji "nepobjedivog" Đukanovića, koji vuče visoko rizične poteze koji mu se uvijek isplate?
Ovo zalijetanje na Crkvu i istovremeno na Trobojku odraz je jedne duboko razorene ličnosti i paranoičnosti pojedinca - čovjeka koji ozbiljno i duboko pati progonjen namjerom da pošto-poto zaista dosegne predstavu o sebi, predstavu koju su na slabim temeljima sagradili poltroni, šverceri i kibiceri, ubjeđujući, već decenijama, šefa, predsjednika, gospodara, da ga majka takvog još rađala nije i da On može šta god hoće i dokle god hoće. Predsjednik DPS-a, nakon decenija provedenih na čelu države, šta god bilo čelo, želi uz finansijsku moć kakve u nas nikada nije bilo, i slavu kojom bi se potamnjele sve prethodne i svi nedostižni muzevi iz naše istorije.
Dakle, ne radi se više o o taktici, nego o ludilu bez kraja, o frustraciji, o nekom ozbiljnom poremećaju onoga ko hoće da bude otac nacije. Utjerivanje novog identiteta ljudima, zajedno sa nemilosrdnim strahom, jsiguran je put u ambis. Samo budala koju je potpuno savladala oholost može krvnički goniti Crkvu koja je, između ostalog, najpopularnija institucija u zemlji, i raspinjati trobojku s kojom je živjela Crna Gora u najtežim vremenima. Odreći se trobojke i krvničiti je znači svakome od nas zabraniti istoriju od juče, nametnuti stid od najbližih, od očeva, djedova, pradjedova. To je tako glupo i neznalački, to je tako rušiteljski i skaredno. Perverzno je do kraja gajiti neke emocije prema toj istoj trobojci sa petokrakom, a stidjeti se one na kojoj nema nikakvih aplikacija, one kojom je ova vlast razmahivala duže od decenije, one koju su zaštitili čak i Zakonom o državnim simbolima. Zaista, jedini zaključak ove tragične situacije sadržan je u zapanjenom uzviku mnogih; Oni nisu normalni!
Hapsiti djecu zato što odslikavaju narodne boje Crne Gore upisane u Ustavu iz 1905. tako je bolesno i samorazarajuće. Upravo to će ostaviti Crnu Goru bez identiteta. Trobojka i Krstaš bajrak su dio našeg trajanja i ratom protiv jedne ili druge zastave napraviće se istorijska pustoš, ali i dati mitska snaga simbolu koji se progoni.
Moze li neko da zamisli da se Slovenija odrekne svoje trobojke identične ruskoj, a da aplikaciju Triglava preseli na neki drugačiji koloritni slog? Ozbiljne nacije to ne rade državnici se ne igraju sa trajanjem, pplitičari znaju da istorija ne počinje od njih. Pa, ni moćni komunisti nisu išli toliko daleko, nisu dirali u temelje, nisu čupali iz nacionalnog korijena, nisu bili nepopravljivo bolesni, oholi, sumanuti.
Ako Crna Gora prihvati da je crveno-plavo-bijela trobojka tuđa, da pripada drugoj državi, da nije naša, komunalci će morati da prekreče cijelu istorijsku slavu ovog naroda, moraćemo da se odreknemo i kraljeva i knjaževa i vladika i podviga. Koliko neko mora biti bolestan da krene u ovakav rat protiv sebe i svih oko sebe?
Milo Đukanović zaista vjeruje, i to sada u svojim šezdesetim godinama, da će dobiti ovu bitku kao što je "dobio" sve prethodne? Ovdje je riječ o nekoj vrsti progonjenja vlastitim egom, sviješću koju je davno načeo nepobjedivi crv sumnje. Đukanović zna da je sve bitke koje nezajažljivi poltroni pripisuju njemu, dobio neko drugi. Nije on pobijedio svog političkog oca Miloševića - srušila ga je međunarodna zajednica. Nije on donio nezavisnost Crnoj Gori, nego je bio u pitanju splet istorijskih okolnosti i opet uplitanje prsta najvećih i to onih sa istoka i sa zapada. Nije on proročki i zbog nacionalnog interesa Crne Gore priznao Kosovo nego je to bio uslov moćnih da mu produže vijek trajanja. O NATO ne želim da trošim riječi. Sve je rečeno.
Sagledavanje vlastite uloge u istoriji čini Đukanovića duboko nesrećnim, a strah da lično nije učinio mnogo, čini ga neuračunljivim političkim protivnikom. Rat protiv svih i protiv svega tako je bolna tačka svakog diktatora, tako neizbježan sadržaj biografije. Nepovjerenje u sve i otuđenost proizvode neronovske sklonosti i Kaliguline orginalnosti. Svakom dikatoru u jednom trenutku novac ne znači ništa. Novac obezbijedi moć, moć traži slavu, slava ne umije da se najede, a nenajedenost čovjeka pretvara u zvijer.
Naše trajanje ograničeno je deseticama, a izvjesnost da nismo vječni kod pojedinaca stvara ljudsku skrušenost i opitomljenje pred prolaznošću. Kod drugih, posebno kod silnih, ropac, strah i osvetnički pir. Veliki de Gol kazao je na kraju svog veličanstvenog državnićkog puta da je najstrašnije iskustvo koje odnosi sa sobom iz svijeta politike "saznanje da se ništa ne može uraditi" - to priznanje nije nemoć nego moć nad sobom i razumijevanje svijeta, to je čovjek sačuvan za vječnost.
Đukanović će izgubiti ovu bitku protiv Crkve, protiv trobojke, protiv sebe. Za Crkvu je stotinu godina ništa, kao i za istoriju. Morački Manastir je sedamdeset godina bio bez krova, dvadesetak godina po njegovoj porti su napasali koze i krave. Cetinjski je nestajao u plamenu, Pivski je razaran i raznošen, Ostrog unižavan i porugavan. Sve je prošlo a Crkva i manastiri danas su ljepši nego ikada prije. Izgubiće bitku i sa trobojkom, nadživjeće ga i ona i njena djeca. Nadživjeće i njega i njegovo djelo naš Milivoje Brković iz Pipera, mladić, težak, radnik, čovjek koji nema šta da izgubi u ovom političkom brlogu. Kako neko može da pobijedi čovjeka i ljude koji brane boje kao jedino imanje - Milivoja i njegovo imanje od trikolora?
Koliko čovjek treba da bude ohol i budalast da zarati sa svijetom zastava? Ispričaće vam to uzdam se u Boga i boje, jednom ostareli Milivoje, jednom kada mnoge od nas pokrije pepeo i šaš.
Bonus video:
