OBIČNE STVARI

Da je vječan referendum!

Iako se čini izvjesnim da će i na „Referendumu 2020“ pobijediti država Crna Gora, više je nego razložan strah da će crnogorsko društvo biti desetkovano i snažno vraćeno na tužna „početna podešavanja“
5989 pregleda 19 komentar(a)
Mihai Ignat, Rumunija, Foto: Irancartoon.com
Mihai Ignat, Rumunija, Foto: Irancartoon.com

Sve izgleda kao otvoreni poziv da se i konačno svrstamo u dvije kolone ljutih neprijatelja. A to su za mnoge crnogorske građane jednako diskreditovane i neprihvatljive kolone, zbog čega će možda izabrati beznadnu apstinenciju ili iseljavanje. Iako se čini izvjesnim da će i na „Referendumu 2020“ pobijediti država Crna Gora, više je nego razložan strah da će crnogorsko društvo biti desetkovano i snažno vraćeno na tužna „početna podešavanja“

Svaka analiza događaja koji su uslijedili nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti ima istu boljku: u pitanju je retrospektiva, a ne perspektiva; u pitanju je konstruisanje odgovora, vrlo rijetko nalaženje rješenja. Tako je još jedan od mogućih odgovora to da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti bio svojevrsna „zlatna poluga“ režima - ono što se čuva za „crne dane“ da bude razmijenjeno za spas. Moguće je da je jedan takav trenutak u Crnoj Gori nastupio prošle godine, sa masovnim građanskim protestima kao reakcijom na bahatost vlasti i zloupotrebu državnih resursa. (Ne treba zaboraviti da je Zakon bio gotovo spreman i 2015. godine čije su posljednje mjesece takođe obilježili masovni protesti na podgoričkim ulicama.)

Iako se brzo pokazalo da su građanski protesti postali dodatni poligon za nadmetanje opozicionih partija, sličnu situaciju režim nije smio dopustiti. Premda tek u naznakama, Crna Gora je počela da pokazuje svojstva takozvanog eksplozivnog društva, u kojem u određenom trenutku mogu izbiti i nasilni protesti pobunjenih građana (to se već vidi i u aktuelnim protestima). Zato je postalo važno dezavuisati sve buduće proteste i uvesti ih u zonu „neprijatelja države“ i anahronog srednjovjekovlja. Tome je upravo idealno mogao poslužiti dugo odlagani Zakon o slobodi vjeroispovijesti, što dokazuje i činjenica da je on postao „nasušna potreba Crne Gore“ baš u izbornoj godini.

Zajedno sa Zakonom, na naplatu su došle višedecenijske antimoderne vrijednosti koje je odnjegovala upravo vladajuća elita, otvarajući prostor snažnoj retradicionalizaciji podijeljenog stanovništva na bazi etnonacionalizma, klerikalizma i nikad napuštenog autoritarizma. Pomogla je i reputacija DPS-a nakon brojnih skandala, nepovjerenje u institucije i jednostavna činjenica da već decenijama gledamo preuzimanje zajedničkih dobara u formi „političkog kapitalizma“. Nezadovoljstvo je brzo našlo „ventil“ i dodatnu legitimizaciju i „blagoslov“ pod crkvenim barjacima i uz crkveno pojanje. Sada opet bjesni medijski rat, propaganda, lažne vijesti, i „dokazi“ o svjetskim zavjerama, a neke ishitrene reakcije režima u odnosu na novinare i građane postaju opasna praksa.

Nekako „prirodno“ se otvorio poligon da se crnogorska situacija kao dio izborne strategije koristi i u regionu. Mogućnost da isti spin-doktor povlači konce u korist „oba oka u glavi“ uopšte ne mora da bude neobična. Tako i u SAD-u bračni par (Džejms Karvil i Meri Matalin) savjetuju suparničke predsjedničke kandidate, a sve u ozračju slogana: „Naš brend je kriza!“ Uostalom, u vremenu storitelinga je postalo uobičajeno posezanje za lažnim vijestima, obmanjujućim narativima i lažnim dilemama. A u Crnoj Gori se to zgodno ukrstilo sa identitetskim i istorijskim debatama.

Ne treba sumnjati da vlast savršeno dobro zna kakvog se „oružja“ prihvatila i koliko će ekvlibristike biti potrebno da se proces uvede u željeni tok. Nesumnjivo se računa da rizike može umanjiti to što je Crna Gora članica NATO-a i to što globalni izazovi umreženog društva i obavještajni rat velikih sila odlično služe lokalnoj borbi za moć. Iako se može pretpostavljati da vlast nije očekivala ovako masovne litije (uz ozbiljnu organizaciono-finansijku logistiku), više je nego jasno da, dok jedni šetaju, kod kuća sjedi najmanje isto toliko građana (vjernika i onih koji to nisu) duboko nezadovoljnih crkvenim protestima umjesto evropske integracije. Onih koji nisu zaboravili hipoteku određenih postupaka crkve (ali i aktuelne vlasti) iz devedesetih, baš kao ni „raskošne“ akcije opozicionih lidera (posebno ornih da otkopavaju oružje i pozivaju ratne drugove), a kojima litije i molebani sada idu na „izbornu ruku“.

Raspršuje se i ono malo sakupljenog građanskog kapitala; ćutanje takozvane intelektualne elite para uši; Crna Gora još jednom živi svoju žestoku podjelu. Partije paze da se ne zamjere Crkvi i potencijalnim glasačima na litijama. Dok na dvije strane stoje homogenizovane elite vlasti i najsnažnijih opozicionih stranaka u sjenci crkvenih barjaka, Crna Gora postaje Scila i Haribda za svaki mogući građanski put i inicijativu. Sve izgleda kao otvoreni poziv da se i konačno svrstamo u dvije kolone ljutih neprijatelja. A to su za mnoge crnogorske građane jednako diskreditovane i neprihvatljive kolone, zbog čega će možda izabrati beznadnu apstinenciju ili iseljavanje. Iako se čini izvjesnim da će i na „Referendumu 2020“ pobijediti država Crna Gora, više je nego razložan strah da će crnogorsko društvo biti desetkovano i snažno vraćeno na tužna „početna podešavanja“.

Treba imati u vidu da u obnovljenu podjelu Crna Gora ulazi kao dobrano razoreno društvo i neslavno poprište „pljačkaškog kapitalizma“. Svojevrsni frankenštajnski spoj nedovoljno legalne i legitimne neoliberalne ekonomije i nakazne državne regulacije (uz čuvenih 155 miliona, ugrožene resurse i ekonomiju na klimavim nogama) doveo je do ozbiljne krize društvenog poretka. Konzervativna neoliberalna ideologija elite na vlasti ima samo “glazuru“ u vidu određenih civilizacijskih iskoraka (zalaganje za gej prava, deklarisani antifašizam, demokratija...), ali su u društvu suštinski očuvani patrijarhalnost, autoritarnost i podaništvo kao pirodno okruženje za raspirivanje nacionalizma u slučaju potrebe. I sve je to upregnuto u jaram stabilokratije, koja se „trpi od zla gorega“, zarad navodnog očuvanja stabilnosti.

Možda našim političkim čimbenicima ne bi bilo na odmet da pročitaju obimnu knjigu Nasima Nikolasa Taleba Crni labud. Uz malo sreće i otvorenog uma, možda bi mogli opreznije razmišljati o (ne)predvidljivosti „krajnje nevjerovatnih zbivanja“ (među kojima su najbenignije prirodne katastrofe, a najmalignije one ekonomske i društvene pošasti koje odnjeguje sam čovjek). Naslovna metafora je inače slikoviti primjer neopreznih predviđanja na osnovu raspoloživog iskustva: „istina“ da su svi labudovi bijeli je sa prvim crnim labudom ukinuta. Druga Talebova metafora je još slikovitija: ćurka koju ljudi hrane za Dan zahvalnosti se hiljadu dana osvjedočuje da su joj ljudi prijatelji. Sve do hiljadu i prvog dana, kada je zakolju.

I Zakon o slobodi vjeroispovijesti je svojevrsni crni labud - neočekivana nesreća za građane koji su se ponadali mogućim demokratskim izborima, obnovi institucija, ekonomije i društvenog povjerenja, a ne litijama i molebanima. Za vlast ovaj crni labud nije nesreća već predviđanje da se izborno tijelo, kao uvijek do sada, nagne gdje treba i obezbijediti joj dugovječnost. Za dio opozicije ovo je pozitivni crni labud i nada za osvajanje vlasti. Međutim predviđanje je samo predviđanje, a ovakvo socijalno „zaduživanje“ (baš kao i ono za autoput ili ogromni dug države) čini društvo ranjivim i izlaže ga neočekivanim crnim labudovima. Ko je tu koga pod(pre)cijenio - ostaje da vidimo. Pitanje je ko će hiljadu i prvog dana biti „ćurka koja gledajući unatrag shvata zašto su je hranili“.

Preporučujemo za Vas