VIŠE OD RIJEČI

Ludilo

Sva se zemlja u farbanje slomi
28780 pregleda 137 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Boris Pejović
Ilustracija, Foto: Boris Pejović

Ne znam je li ovo luđačko društvo, za razliku od predsjednika ja nisam psihijatar, ali za uvid da je ovo društvo bolesno, na žalost, čak i ne morate biti ljekar. Ono što nazivamo tenzijama i krizama nerijetko su samo načini na koje vam društvo pokazuje/saopštava svoju bolest i ranjivost. Tu se začinju sva naša ludila.

Trobojke

Sva se zemlja u farbanje slomi. Horsko farbanje zidova u trobojke, ali i patrole (…i patrole Kalabić Nikole) koje farbaju “tuđe” zastave. Izvjesno je samo da prodavci farbe blagosiljaju vjerujuću mladež. Od takvih igrarija i počnu velike pizdarije. Neko se igra sa današnjom Crnom Gorom. I to nimalo naivno. A svi smo uljuljkani u uvjerenju da se, naravno, ništa ne može dogoditi…

Ovdje se i sa manje razloga uvijek svašta može dogoditi - crnogorsko društvo nije naime, zrelo, dovršeno i, ono najvažnije - imunizovano društvo. Na putu njegovog konstituisanja bilo je toliko fušeraja, nužnih prečica i nimalo nužnih stranputica, toliko toga je sagrađeno na vjetru, da normalan čovjek mora zadrhtati pred lakoćom kojom oni koji vode ovo društvo demonstriraju neodgovornost i neozbiljnost.

Ludački

Jedan je ljutiti car bičevao more… Suviše moći svakog čovjeka udaljava od realnosti. Kada predsjednik Đukanović izriče aktuelne kvalifikacije o stvarnosti i gorućem problemu, mnogo toga je nesporno. Ali, kada jednom formulacijom pređe granicu dobrog ukusa, stvari ne izgledaju tako. Onda zaliči na lokalnog partijskog aktivistu, ne na predsjednika jedne države. Ta vrsta nespretnosti (ili arogancije?) ne treba Crnoj Gori danas. Ali, ko, od njegovih, to da mu kaže? Da je tu Marović, sigurno bi mu bilo lakše. Sveto bi pokrio komplikovane dionice nekom dosjetkom koja bi zabavila pučanstvo, nasmijala Mitropolita, obradovala Crnogorce, i svi mirni i sretni…

Ovako je u nevolji - kako sada objasniti ove lupinge oko crkve. Ako ga to opšte i zabrinjava. On, u principu, u sukobe ulazi samo kada je siguran u pobjedu. Kada imate takav pristup onda se ne opterećujete smislom i principima.

Miris

Ipak, možda najilustrativniji detalj o opštem stanju u crnogorskom društvu je sumorna pričica o radnicima hitne pomoći koji pacijentkinji nisu pružili pomoć “zbog mirisa”.

Jer dok god pričate o stvarima na nivou političkih izjava, sučeljavanja stavova i uvjerenja, niste u samim stvarima. Kad ova proliferacija nesolidnosti i diletantizma, neznanja, takođe, “siđe” do tzv. običnog čovjeka ona se pretvori u nešto ovakvo. Kakva oda profesionalizmu. Priča našega vremena: izvinite, ne odgovara mi miris…

Opasna granica mirisa. I ljudskosti.

Treći...

Stvari su postavljene tako u velikom, tradicionalnom, takoreći, derbiju fašizma i kriminala da nema izgleda za nešto poput - trećeg puta. U ovom slučaju - spasonosnog trećeg puta. Što je potrebno za takvo što? Taj dio, građanski, racionalni, političkog spektra uvijek je “desetkovan” ovakvim radikalizacijama.

Pretpostavljam da se “treći put” mora začeti u svakom čovjeku, kao krajnje lični čin rođen iz mučnine i one plemenite potrebe za nepristajanjem… Ili je, vjerujem, tada najdjelotvorniji.

Valja razumjeti dvije magistralne tradicije crnogorske istorije - onu klerikalnu i onu gospodarsko-apsolutističku, koja je vjerovatno bila jedini način obuzdavanja klerikalizma, ali, kada se bira, morate (konačno) odabrati sopstvenu slobodu, ličnu i građansku. Danas je valjda, za razliku od XVIII i XIX vijeka to sasvim moguće.

To je jedini smislen treći put. Izvan svih ovih ludila.

Jer, današnja Crna Gora je kao lavirint u kom izlazi bježe od vas. Tada sve postaje uzaludno tumaranje…