KOSMOS ISPOD SAČA

Fali li nam akademika?

Dovoljno se glaskaju Mijo i Adnan, dežurni državozabrinutaši i oni su zapravo akademija u akademiji. Oni su stekli karijere na “zabrinutosti”. Oni su kormilarili nacionalnim identitetom. Valja napomenuti da je od referenduma na ovamo prošlo skoro punih četrnaest godina
12929 pregleda 53 komentar(a)
Sa jedne od litija u Podgorici, Foto: Boris Pejović
Sa jedne od litija u Podgorici, Foto: Boris Pejović

Zavapili su državni intelektualci, zabrinuli su se svi odreda zašto se još uvijek nisu oglasili naši akademici. Kao da su oni Avendžersi, i to ovi iz poslednjeg serijala, koji će se iznenada pojaviti i riješiti stvar!

Nije da nam fali akademika, imamo nekoliko akademija, ali im se glasa ne čuje. Brinu se državotvorni intelektualci što se hrane sisajući državnu kasu, kako to da ne odjekne glas nekog vajnog akademika. Kako to da se sve ne prolomi od Ulcinja do Subotice od njihove snažne izjave?! Baš kao da bi se svi stresli.

Ali naše akademije su toliko nemušte i neumjesne, da i kad se oglase, to ne dopire daleko, ne ide van njihovih internih krugova i kuloara. Obično se doziva jedna akademija sa drugom, CANU i DANU se dozivaju, a što se odjeka tiče, sve to mačku o rep. Obično su njihove izjave puko upisivanje u registar davanja izjava, jer, ako nešto pričaš onda postojiš i živ si, ako postojiš i glaskaš se, zaslužićeš stečene beneficije. Zato je parola, oglasimo se samo oniliko koliko je nužno da se vidi da dišemo.

Zato nije lijepo prozivati naše drage akademike što ćute. Jer, svejedno je da li ćute ili govore, čak je možda i više fer da prespavaju i ove afere. Dovoljno se glaskaju Mijo i Adnan, dežurni državozabrinutaši i oni su zapravo akademija u akademiji. Oni su stekli karijere na “zabrinutosti”. Oni su kormilarili nacionalnim identitetom. Valja napomenuti da je od referenduma na ovamo prošlo skoro punih četrnaest godina.

U četrnaest godina stane više od pet hiljada dana. Svakog dana po nekoliko emisija na državnoj televiziji, Kalendar i prisjećanja, Dnevnik pa emisija nakon dnevnika, sve u cilju promovisanja Crne Gore i nacionalnog identiteta. Svakodnevno bustovanje. I sve se to urušilo, svih četrnaest godina ili pet hiljada dana se urušilo u svega mjesec dana laganih šetnji. Skoro da je otišlo u nepovrat sve što su slagali, jer su “slagali” crnogorski identitet veliki stručnjaci, kao da su ga zidali na Adi Bojani, na plaži po vjetru, nacionalni identitet kao kula od karata. Ode.

Sad su mnogi više zabrinuti za funkcije, plate, beneficije, fotelje, službene položaje i ljubavnice nego li za državu. Država je samo zajednički imenitelj za sve što prati nju, za svo blagostanje u koje su uvalili mnogi svoje dupe, kao prst u teglu meda. Sada je najlakše okriviti akademike, ljude koji ni ranije nisu imali nikakvu moć, ni nadležnost, ni uticaj. Samo su figurirali, čekali su neke nove zgrade, budžete i prvi put kad su progovorili o eventualnom pomirenju, ustavu i građanskoj državi, isti ovi koji danas barjače o ugroženosti su toj akademiji sjeli za vrat i zavapili opet o nacionalnom identitetu i ugroženosti.

Zato se čini da je nekima ova kriza pala kao budali šamar. Oni su se našli kao dežurni državobrižnici. I najlakše im je optužiti akademike što ćute i Vijesti, jer kako mogu Vijesti da se drznu da pišu realno, i to u 2020. godini?!

Da okrive ove iznad sebe, ili da se pogledaju malo u ogledalo, to im ne pada na pamet. Nikad. Neće na sebe. Nikad. Jer, država, to su oni.