Dodjela nagrada američke filmske akademije donijela mi je dva nova saznanja: filmovi koji nisu na engleskom jeziku mogu da se takmiče i u drugim kategorijama osim Najbolji strani film ako su imali distribuciju u Los Anđelesu, i postoje ljudi koji ne znaju da pčele jedu med.
Što se ovog drugog tiče, ne samo da postoje nego sam i ja među njima. Med sam uvijek doživljavala kao nusprodukt života pčela koji služi za to da ga medvjedi i ljudi jedu. Ni "pčela jede med", ni ovo vrijeme koje sam provela na zemlji kada sam u svakom trenutku mogla da se zapitam nad životom pčela, nisu učinili da mi izgleda vjerovatno da neko biće jede nešto što proizvede svojim tijelom. Statistički, teško da sam jedina ovoliko udaljena od razumijevanja prirode.
Takođe, bila sam ubijeđena da strani film ne može da pobijedi u kategoriji Najbolji film dok evo sada korejski Parazit nije osvojio tog Oskara. Mislila sam štaviše da je ovo nepobitna činjenica, baš kao i one da je Doce Vita bolji film od Priče sa Zapadne strane, Osam i po od Tom Džonsa, Krici i šaputanja od Žaoke, Život je lijep od Zaljubljenog Šekspira, budući da su teoretski mogli naći u konkurenciji za Oskara za najbolji film.
Ovu tragediju anglofone iluzije apsolutne (kulturne) nadmoći ne mogu da svarim baš tako lako kao pčele polen. Čini se sve očiglednijim da živimo na kraju vremena – planeta će preživjeti ljude koliko god njene raskoši odnesemo sa sobom u propast, ali vrijeme više neće postojati jer neće biti nikoga da ga računa, ni da se sjeća da je nekada postojao mjesec februar kada je temperatura na Antarktiku dostigla 18,3 stepena, a filmovi o kojima se pričalo bili Džoker, Zemlja meda, Parazit, 1917 i još par njih.
Ova četiri sam izdvojila jer prva tri kritikuju društvo ovdje i sada, svaki na svoj način, ali svaki prilično neumoljivo. Nasuprot njih stoji 1917, najveći Alien 2020. godine, koji može biti radi istu stvar, ali na jedan uobičajniji način – veličajući prošlost i tradicionalne vrijednosti. Nisam sigurna da li je veća ludost to što se u ovom filmu pojavljuje jedna jedina žena, ili to što su Njemci prikazani kao monstrumi, kojima možeš i da spasiš život ali će te oni ipak ubiti, za razliku od časnih i hrabrih Britanaca uvijek tu da se žrtvuju za druge. Kažem ludost, mada je to možda i hrabrost, a možda smo i jednostavno zajedno sa Britanijom iz EU i mi (oni) kao (zapadno) društvo 31. januara izašli iz perioda političke korektnosti.
Kuda, međutim, idemo dalje? Džoker i Parazit nam poručuju da će ustati kuka i motika, da se revolucija bliži i da „Ako je vaše bogatstvo ono najvrjednije što imate, i treba da se plašite.“ Ali jedan film snimljen u isto vrijeme u i o sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, nominovan za Najbolji strani i Najbolji dokumentani film pokazuje nam i Ko smo, odakle dolazimo i kuda idemo.
Zemlja meda ima prilično klasičan narativ – protagonistkinju čistog srca, koja prolazi kroz razne nedaće ali ostaje vedrog duha, od koje učimo koliko nam je malo potrebno da bismo bili, ako ne srećni, a onda barem ži(la)vi. Mnogo je u ovom filmu tuge, bola i nepravde i mogu se povući određene paralele sa Felinijevim La Strada i Fon Trirovim Ples u tami. Ipak, kontekst je taj koji ovdje ima glavnu ulogu. U trenutku kada Hoakin Finiks prima oskara za Najbolju mušku ulogu i u svom govoru kaže kako smatramo da imamo pravu da vještački oplodimo kravu, zatim ukrademo njenu bebu i uzmemo mlijeko namijenjeno teletu, film u kojem glavna junakinja pola meda uzima od pčela dok im pjeva i one je ne bodu, a pola im ostavlja da bi imale šta da jedu (jer, jel...) čuje se glasnije nego što je ikada ranije mogao.
Zemlja meda će, nadam se, navesti publiku da se zapita i gdje je država, bila ona Sjeverna Makedonija, Srbija, Crna Gora ili bilo koja od ovih naših engleski negovorećih, kada joj građani žive u kućama bez struje i vode i brinu ili ne jedni o drugima. Gorak ukus u ustima ostavlja spoj sveta Holivuda i Hatidže, junakinje Honeyland-a.
A zatim da stalno ponavljamo djeci i jedni drugima da se na ovom svijetu govori mnogo jezika na kojima se snimaju najbolji filmovi i da je na svakom istina da pčele jedu med, da mlijeko nije nusprodukt kravljeg postojanja, da kokoške nose jaja i sunce izlazi i zalazi i da se to ne dešava ni zbog ni za nas, parazite u zemlji meda.
Bonus video:
