TELEVIZIJSKE I DRUGE IGRE

Pjesnik pobune

Nijesu čuvari medijskog mraka živi dozvolili da bar jednom, čak ni vlastitom smrću, Ranko Jovović ugrozi one za koje je doživotno rezervisan početak Dnevnika. Ne samo iz vlasti, nego ni iz čete njenih književnih miljenika čija lokalna plaketa svaki put zasluži udarne minute. A onda im se, nekim badijavnim povodom, pokloni bar sat u obrazovnom programu. Da podmlatku države održe predavanje o sve tri knjige koje su pročitali...
6297 pregleda 0 komentar(a)
Ranko Jovović, Foto: Boris Pejović
Ranko Jovović, Foto: Boris Pejović

Dvije-tri šture rečenice na samom kraju Dnevnika i - to je to. Umro je Ranko Jovović, autor više knjiga zapisa, intervjua i eseja. Objavili su još kad je rođen, gdje, ali ne i zbog čega...

Da bude Pjesnik, čijim je čudesnim stihovima tijesno u dvadesetak knjiga.

Čak i najsluganskija nacionalna televizija izdvojila bi bar deset, stale bi nekako u minut. Dodir tame, Divlji plač, Poljubac za Anu Ahmatovu, Crnjanski, Druženje sa Sokratom, Čekajući jakobince...

Neka iole slobodnija podsjetila bi, makar posthumno, komesare za kulturu da je najbolja knjiga o našem Pjesniku objavljena u drugoj državi.

Pristojni javni servis pripremio bi specijalnu emisiju. Kad za života nije mogao doći na red od onih koji su državna priznanja stekli borilačkim vještinama.

***

Ovaj naš, tj. tamonjihov, izvana okupiran a iznutra zarobljen, štedio je čak i na sekundama. Zastiđe kakvo može da priredi samo TV Jusovača.

Ni stražari tvrđave koja je izvorni vlasnik ovog imena ne bi se usudili da preventivno priprijete istoriji književnosti kako Ranko Jovović zaslužuje što brže brisanje iz evidencije. Na isti način i iz istih razloga zbog kojih su ga partijsko-patriotski komesari prećutkivali za života.

Nijesu čuvari medijskog mraka živi dozvolili da bar jednom, čak ni vlastitom smrću, ugrozi one za koje je doživotno rezervisan početak Dnevnika. Ne samo iz vlasti, nego ni iz čete njenih književnih miljenika čija lokalna plaketa svaki put zasluži udarne minute.

A onda im se, nekim badijavnim povodom, pokloni bar sat u obrazovnom programu. Da podmlatku države održe predavanje o sve tri knjige koje su pročitali...

***

Odakle uopšte iskopaše intervjue, eseje i hronike, presjeđeli smo bezmalo četrdeset godina zajedno i ne mogu se sjetiti đavoljeg od tih naslova. Uostalom, puna je Crna Gora intervjuisanih, esejista i hroničara, ali Helenov pjesnik “što pevaše iz smrti vlastite” bio je samo jedan.

Pedeset godina lirike koju je teško naći u državnim udžbenicima i antologijama njenih činovnika. Ne usuđujem se da napišem najbolje, glasnuće se Ranko odnekud i zabrzati gutajući riječi: a đe, đe..., đe ti je Helen...

Mrtva trka između njega i Miodraga Miša Tripkovića nastaviće se i tamo daleko. U nekom prostoru apsolutne slobode, koju su sanjali cijelog zemaljskog života.

A onda će, u nekoj nebeskoj kafani, opet u žestoku raspravu zbog Bajrona i Poa. Helenu su obojica baš bila pri srcu, ako dobro pamtim, Ranko je ovom drugom nešto zamjerao.

***

Četrdeseta je godina od prvog susreta, krštenica zamagljuje sjećanje. Glas zajedničke prijateljice da je Ranko otišao kod Helena vraća neke iskidane slike.

Veče poezije u Gradskoj biblioteci, pa onda Kod đaka. Nema više ni njih na Trgu, gradi se “ljepša i starija” Podgorica, bez pamćenja...

Prelistavam te noći novinarsku bilježnicu, ali sijalice su odveć slabe za preguste oblake dima. Jedva uspijevam da provjerim jesam li dobro zapisala bar najvažnije ocjene opširnih kritičara.

A zapisivala sam revnosno, kao da će mi sjutra dati dvije strane a ne dva stupca. Uprkos svemu, bila su to dobra vremena i za poeziju i za novinarstvo. Danas za pisce pobunjenog uma ne ostavljaju ni dva pasusa.

Ne samo stupci, nego cijele stranice rezervisane su samo za službene ili Službine pisce, provjerenih patriotskih stavova. Tako je to još od dolaska demokratije u naše krajeve.

***

Helena sam upoznala deceniju prije te evropske pojave, u doba tzv. mekog socijalizma. Koji smo, ne znajući da sloboda neće “umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj”, zvali diktaturom.

Strog je on bio učitelj novinarstva. Ko, što, gdje, kada i kako, prvo vijesti pa informacije, izvještaji, teme, prođu godine do prava na komentar i lični stav. Sloboda pisanja podrazumijevala je i neke preduslove - istinitost po svaku cijenu, poštovanje moralnih normi, opšte obrazovanje...

Usred obuke, svako malo skoknuo bi do starih Grka, da mi i oni nešto objasne. Zbog toga sam mu i dala i novo ime...

***

Ranka sam prvi put vidjela u Helenovom društvu, znala sam ga samo po liku. Bio je slavan još za mojih studentskih dana, a ja puna ponosa kad su me pozvali da im se pridružim poslije promocije u Biblioteci.

Poklonio mi je svoju zbirku, “Psa mi” ako dobro pamtim. Pomalo neljubazno, jer mi je pružio uz napomenu da knjige daje samo onima koji garantuju da će ih stvarno pročitati.

Poviše nadobudna, kao i svi koji u 23. godini ne znaju koliko ne znaju, zahvalila sam uz opasku - veoma drsku, ali to sam tek kasnije shvatila - da nema svrhe pisati poeziju poslije Crnjanskog...

Ostadoh zbog toga s praznom potkoricom, bez posvete... Ali stihove sam, od korice do korice, pročitala iste noći...

***

Tako je nastavljeno druženje, danju u Pobjedi a noću kod Jevrema. Teško je onima koji danas imaju naše tadašnje godine, generacijama koje ne znaju da je život postojao i prije depeesa i njegovog vođe, objasniti kako su Sloboda i Poezija iskreno spajale ljude koje su nacionalni i ideološki izbori razdvajali.

Svake večeri istorija književnosti uživo, a onda red pobune, red poezije, red politike. Za mene, najmlađu, dopunska nastava.

Kad se zamorim ili dosadim ostalima, napuštila bih čas. Sa Kaćom, ima i u kuhinji “alhemije riječi”, napisala mi je na jednoj Remboovoj knjizi pod tim naslovom.

Poslije bismo se vratile u dnevnu, da stoti put čujemo dogodovštine dječaka razbarušene kose u četrdesetoj. O tome kako je znao da bude najbučniji u kafani, Udba bi vazda prvo njega čula, a otud vadio Veljko Milatović.

U to vrijeme među političarama je bilo ljudi, narodni heroj na visokoj funkciji štitio je antikomunistu. Nažalost, i heroj je uskoro odustao. Ne od pjesnika opozicionara, nego od vlasti i politike. Zbog mangupa u partijskim redovima koji su urnisali njegove ideale.

***

Što se komunista tiče, Ranko i ja smo lako usaglašavali stavove. Komplikacije su nastajale kad započne naš međunarodni dijalog.

Znao je da bučnu raspravu završi ciničnim osmijehom na račun moje crnogorštine. Naročito kad ga udavim Porfirogenitom i doseljavanjem Slovena iz moje diplomske verzije.

Ni 17 godina razlike između nas dvoje nije me moglo natjerati da popuštim. Uvijek je bio preblag prema meni, a tako se ne zaustavljaju moji usmeni rafali zbog njegovog poimanja srpstva.

Kad smo bili u Pobjedi, Helen i Miki Gligorović pokušavali bi da nas pomire. Nije išlo, jer su na tu temu mislili isto.

Moj spas uvijek je dolazio u liku Momira M. Markovića, sva trojica su ga izuzetno cijenila i kao prijatelja i kao briljantnog poznavaoca istorije. Srpsko-crnogorski obračun u kafani bio bi u miru završen za taj dan. Naravno, ne prođu ni dva-tri, a Ranko i ja jovo-nanovo.

***

Nijesmo patisali ni tokom AB revolucije i rata. Redovno bih ustajala od stola. Za vazda, nemoj nikad više da me zoveš, s tobom ne može da se priča kad si tako bandoglav...

Vazda je i kraj bio isti, ili se ljutica sama vrati ili za njom trči onaj što je ostao za stolom.

Znao je i Ranko da bude žestok, riječ oštra da ubije. Ipak, od većine je bio drugačiji po tome što svoju riječ nije poricao. I kad nije bila ni poetska ni pristojna, bila je njegova.

Nije mu se moglo omaći ono Handkeovo pranje, nikad nijesam rekao da... Kod njega je uvijek bilo - jesam, rekao sam i reći ću opet.

Nema pretrčavanja ni bjekstva na drugu obalu. Ostao je do smrti na onoj iz porodičnog nasljeđa.

***

Posljednji razgovor započeo je kao onaj prvi, od posvete. Ispod naslova “Izdahnuću na balkonu”...

Sad ne znam hoće li nemirni dječak iz ove oproštajne priče uspjeti da nađe vječiti mir. Ne vjerujem, previše je naših prijatelja tamo, okupiće se oni opet i - krenuti u neku pobunu...

P. S. Ranko Jovović rođen je u Crnoj Gori, voljom roditelja. Da u njoj piše, živi i bude sahranjen, odabrao je svojom voljom. To što Crna Gora nikad nije odabrala njega, njena je sramota. Nije prva, ali ni posljednja, na njenu žalost.