KONTRA(PER)CEPCIJA

A što sada

Kao što sam u prethodna dva teksta pisala o moći, nadmoći i osvjetljavanjem javnošću identiteta koji se bazira na etniji i vjerskom identitetu, ali i onim vjernim samo ličnom interesu, sada bih o mogućem nastavku transformacije iz etnije u nacionalni identitet
2179 pregleda 5 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock, Shutterstock

U prošlomjesečnom tekstu Nadmoć, rekla sam dovoljno da se zna čime raspolažu ekipe u ovom našem finalu. I mom odnosu prema jednom i drugom timu. Mislim da je jasno da je odgovornost ljudi koji su pokrenuli da se zakon u skupštini usvoji i onih koji su ga proizveli u legitimni akt spreman za primjenu, najveća. Drugi tim ima odgovornost za bezbjednost onih koji hodaju. Obje ekipe imaju odgovornost za eventualno rješenje njihovog bezbjednog povratka u crkvene porte i oltare. Oba tima imaju odgovornost za sve manjine koje se nalaze na rubovimma njihovih djela, a u epicentru moguće eskalacije sukoba. Ne vidim da su se isprsili kako da ponesu odgovornost a o rješenju ovog dugog hoda i jedne i druge kolone u posljednjih trideset godina koji su u javnosti ili van nje stvorili države u državi. Jedan tim je to uradio od partije, a drugi je u državi izgradio državu sa svom neophodnom infrastrukturom od prostora, preko obrazovanja, otvaranja novih radnih mjesta (od manje od 20 sveštenika nekada danas ih ima makar minimum 350) do kvalitetnijeg i ekonomski isplativijeg života... Makar je tako u snimljenim materijalima MPC. I eto ostasmo mi koji nemamo te podobnosti: partiju/državu koja obezbjeđuje pravo na rad, na život, luksuz... dok crkva/država obezbjeđuje sve, od obreda života do obreda oko smrti. Oba tima izgleda da su zaigrala na etničku kartu (znali ne znali) a ona puni već brojne kladionice i privlači sve veći broj kladioničara za ovo finale.

U odnosu na prozivku oko odgovornosti za javno dobro, a jasan stav u odnosu na ove naše prilike koje zaista izgledaju kao Frankenstajn Meri Šeli, (politika kleronacionalista i konkurentskog kriminalnog i ratnog profiterskog nasljeđa) evo odgovaram gdje se to kriju oni koji su još neopredijeljeni, kojima skandiranje mase (komentari onih bez potpisa ili epitaf iza kojeg se nalaze u sigurnoj zoni anonimnosti) ne znači mnogo ne bi li se ta šaka priklonila politikama pripadajućih torova sa snažnim predvodnicima. Mora se više znati. Mora se razumjeti ono što eventualno nose ova dva tima, ova situacija koja u hodu može da mijenja svoju početnu poziciju.

To malo krhke, gracilne i u kontinuitetu građanske svijesti koja se kali svakodnevno u glasovima pojedinaca koji drže do mira i konstruktivnog i konsenzusnog rješenja, nekom iščašenom logikom ispada da je sporna u svojoj različitosti i nuđenju rješenja ove naše gabule.

Kao što sam u prethodna dva teksta pisala o moći, nadmoći i osvjetljavanjem javnošću identiteta koji se bazira na etniji i vjerskom identitetu, ali i onim vjernim samo ličnom interesu, sada bih o mogućem nastavku transformacije iz etnije u nacionalni identitet. To se sve može desiti u pokretu, (a čas neosjetno i valja o toj odgovornosti isto misliti) u procesu dok vjerujući hodaju ulicama odigravajući tu ulogu transformisanja identitetske formacije koja je jasno zabilježena u sada već nagrađenom filmskom Jokeru. Na oči se posredovano traumom, iz jednog identiteta prelazi u drugu identietsku formaciju. Transformativni kapacitet od etnije do nacije, od partije do konkurentskog nacionalizma ekipama daje dobro poznat u teorijskom i naučnom smislu izražaj. Položen je kamen temeljac za formiranje politike gomile. Za one koji hoće više da znaju, radi se o socijalnopsihološkom fenomenu u kojem se okupljena grupa individua identifikovala sa zajedničkom vrijednošću, doživljava iste emocije (religiozne procesije, političke promocije), podržavane u kontinuitetu snažnim diskursom njihovih predvodnika koji ubjeđuju svoje sljedbenike da su nepogrešivi, izabrani od sudbine i jedini koji u ovom času okreću kompas istorije, čineći ih tako korisnim i svrsishodnim. Dok je DRUGI i DRUGAČIJE isključen. Pozornica na kojoj se ova igra odvija i koja je konstituiše u svakoj reciklaži, ima na jednoj strani predstavnike sile mraka, a na drugoj sile onih kod kojih je pravo, sloboda, trijumf, pravda. Na kraju, lice neprijatelja je ono koje nije naše.

U prethodnom periodu, dok duga kolona hodajućih, ali i onih koji se drže pod kontrolom partijskog oca a koji su stvorili uslove za ovaj „dramski komad“, položen je temeljac da se stvori kolektivni um kojem je prethodilo: osjećanje ugroženosti, ideje usmjerene u istom pravcu (narod i njihove vođe). Naredni korak je homogenizacija u kojoj se dave sve heteronomije, a sa njima individualna svijest što je uslov za pojavu na velika vrata kolektivitetu koji misli jednom glavom. Bez svijesti, posebno kritičkog uma. Kao da ga je u ovom tridesetogodišnjem periodu obrazovanja u Crnoj Gori sa ministarskim kadrovima iz DPS-a bilo moguće proizvesti?

Za sada je još sve u miru u ovom obliku izvanparlamentarne borbe gomile. Sveštenici su iznenađeni mobilnošću i brojem. Druga ekipa se našla na tankom ledu. Moraju da misle o rezultatima svojih odluka i mogućim rješenjima ove situacije. U javnosti još nema nagovještaja rješenja situacije koja je zaustavila život jer se opet sve vrti oko sadržaja koju diktiraju ove dvije politike. Jedino vidljivo je slanje strelica sa obje strane.

Ostaje nam svima da mislimo: u ime oca, duha i nacije - od etničke do nacionalne svijesti, što je jedan put i posljedice ili izbora građanske i raznorodne svijesti koja nas izvodi u mirnija i kvalitetnija rješenja, ne bi li počeli da gradimo mir i bolu društvenu zajednicu.

Kako bez elementarnog znanja o dubolikim društvenim i psihološkim procesima da se objasni ova politička platforma tradicionalizma, desnice i neukog populizma? Naravno, ovo su zakonitosti o kojima naširoko i nadugačko govore sociološka i psihološka nauka, ovdje krajnje pojednostavljene, a skrećem pažnju da gazim po stopama drugih ali i vlastitim kada se laćam ove teme sa najboljom namjerom da se makar malo uoče neke zakonitosti u ovoj našoj političkoj zbilji i na neki način uzme u obzir kada se planiraju sljedeći koraci. Od aktuelnog političkog trenutak se ne vide afere, loša ekonomska situacija, siromaštvo, nepravda... Kao ni posljednji banalni primjer, političke korupcije u godini izbora koju su političke elite smislile u vidu novčane naknade za žene u lokalnim upravama (za sada samo u Budva i Kotor) već najavljena za 8 mart. Naime, službenice lokalne uprave jednog i drugog grada dobiće - u Budvi 200 eura a u Kotoru izgleda 50 eura za 8. mart. Poslušnima da budu još poslušniji. Ženama da budu još mobilnije za zaokružiti svaki od konkurentskih nacionalizama. I, naravno, fotelje i privilegije svih, oba tima iz finala...

Bilo da se radi o poziciji ili opoziciji koja je pozicija na lokalnom nivou, strategije su im iste, a sve su izašle ispod istog šinjela samo što onom ispod čijeg šinjenla su stasavali nisu ni do čizama makar kada je društvena (ne)moć žena u pitanju. Iako se i jedni i drugi odriču nedavne prošlosti.

Teško da će oni koji slijede predvodnike osvijestiti ono što se dešava. Njima to nije ni zadatak. Zadatak je da budu brojni i odani, da slijede i da obezbijede, da budu faktor kojim će jedna ili druga politika trasirati našu budućnost. Osiromašeni društveni tokovi ne mogu proizvesti bogato, raznovrsno i kvalitetno stanje u zajednici. A kuda idemo? To pitanje moramo postaviti svakodnevno. Nema izbjegavanja i sakrivanja, negiranja... Odgovor nije u ovim timovima u finalu jer ga ni jedni ni drugi još nemaju ili ih kriju od javnosti. Moramo imati sami za sebe odgovor. Tome nas uče sve balkanske klanice. Tamo gdje su okretali pogled od realnosti koja se otimala, ostalo je da se prilikom buđenja suoče sa krvlju i ruševinama - društvima i zajednicama zarobljenim tuđim smrtima, patnjom, nepravdom i neutvrđenom odgovornošću na svim nivoima. Zato je moguće da nam danas akteri tih politika nastavljaju da kreiraju politiku koja nas je dovela do zida odakle se vidi da su sve društvene institucije zarobljene i nemoćne da riješe moć one koja je u posljednjih trideset godina formirala teokratsku državu u državi sve pod plaštom onih čiji pojedinici su nosioci zlatnih krstača ili ordena druge države. Ali i partijksu državu koja ponavlja obrazac teokratije. Na osnovu sve većeg broja primjera, poput onog kada pokore i prekore mitropolit upućuje ministru vojnom kojeg je sam kalendao sabljom jednog od poslanika može da se vidi kako iz iste osnove dolaze ovi koji se danas razigravaju na dvije strane terena. U konačnici, ova dva tima dobro poznaju jedan drugog a isti su im i ciljevi: manifestacije spram nacije i države su zarad njihovog džepa, gluteusa i privilegija. Pošto smo propustili širu društvenu akciju da se suočimo sa sobom i kažemo što smo prisezajući jedinim ili drugim akterima zlo učinili imamo još vremena da druge sačuvamo od sebe.

Lično odbijam svrstavanje u bilo koji od ovih timova. Neću odgovornost podsticanja konkurentnosti dva zlokobna diskursa. Ni jedan ni drugi ne vode demokratizaciji i poštovanju ljudskih prava. Ni jedan ni drugi ne želim da mi određuju ko sam. I jedan i drugi računa na moje tijelo kao mjesto reprodukcije nacije i smrti. Nisam ni tada kada sam bila zbunjena „dešavanjem naroda“, kako to neko reče, pa neću ni danas na „dešavanje boga“, kako to definiše Ivan Čolović. Jer i jedno i drugo dešavanje uvodi nas u eskalaciju. Crkva pokušava da zauzme svoje mjesto za koje misli da joj pripada u vlasti, a vlast opet samo kako će da se nađe u pozicija da vlada apsolutno. Javni interes u ovim timovima nije bio nikada ni na dnu agende. Zato je u našem interesu da nama bude najvažniji.

Autorka je psihološkinja