TELEVIZIJSKE I DRUGE IGRE

Lament nad sv. Buljaricom

Dok se puk zabavljao milionima sa Krimovice i Buljarice, roditelji - koji još drže do toga da su najvrjednije svetinje njihova i sva ostala djeca - dijelili su po društvenim mrežama potresnu prepisku o mališanima koji maštaju o parčetu peciva
19342 pregleda 0 komentar(a)
Marko Bato Carević, Foto: Vuk Lajović, Vuk Lajović, Vuk Lajović, Vuk Lajović
Marko Bato Carević, Foto: Vuk Lajović, Vuk Lajović, Vuk Lajović, Vuk Lajović

Prelistah neki dan Godine koje su pojeli skakavci, muka me uhvatila pri pomisli na koje je grane spala pobuna protivnika režima. Ja, poslije mene opet ja, na kraju isto ja...

Antologijski zatvorski dnevnik Borislav Pekić počeo je da piše kao nesvršeni student kojem je bila namijenjena smrtna kazna, kasnije zamijenjena sa 15 godina teške robije. Nije ih do kraja odležao u niškom kazamatu, neko je na polovini zatvorskog pansiona obavijestio Aleksandra Rankovića čiji je sin u pitanju. Vojislava Pekića, koji je u doba jugoslovenske kraljevine pomagao mnogim istaknutim komunistima da zatvor izbjegnu ili pobjegnu iz njega.

Duga je to priča, ne pominjem sad dnevnike zbog toga, nego zbog držanja mladog Borislava pred teškim optužbama partijske države. Teško je bilo i djelo, formiranje podmlatka zabranjene Demokratske stranke i rušenje Brozovog režima...

***

Ta ispovijest, međutim, teče sasvim lagano i uz veoma duhovite opise torture, kao da je riječ o uspomenama iz omladinskog odmarališta.

Kad ga na početku razvale od batina, on protestuje pred čuvarima zato što mu je nestao bade-mantil. Kad ga puštaju iz zatvora, on živ neće ništa da potpiše dok mu ne nađu njegovo nalivpero...

Da ne dužim, ti dnevnici su u stvari tri toma ciničnog podsmjehivanja režimu. Sprdnja sa polupismenim i polupametnim izvršiteljima osvetničkih poslova autokratske vlasti... Vlast je i danas takva, samo na nešto nižem intelektualnom nivou. Izvršitelji jesu malo pismeniji, ali i dalje nedovoljno obučeni da mozak koriste bez dozvole. A žrtve? Ništa od onog Pekićevog uzdizanja gonjenih tri koplja iznad goniča, ukratko - gola lakrdija...

***

- Njima smeta što sam prvi predsjednik opštine Budva koji se izjašnjava kao Srbin - uzvratio je Marko Carević u množini, iako je optužbe da on godinama krši zakon MANS iznio u svoje ime.

Ta nevladina organizacija nikad se nije bavila nacionalnim prebrojavanjem. Ionako su, bar što se crnogorstva i srpstva tiče, još od devedesetih to vrlo promjenljive kategorije, naročito kad je u pitanju vlast, lokalna ili državna svejedno.

Nije ni meni od značaja taj predznak, ali od predsjednika metropole turizma nekolicina se jesu izjašnjavala kao Srbi. Pod uslovom da stari dopisnik iz tog grada dobro pamti, pošto anketa na groblju svakako nije izvodljiva.

***

Besmislica je da on kao potomak Carevića može da uzurpira zemlju koja je nekada pripadala njima?

Može biti da je ta optužba daleko od istine, svako je nevin dok se ne dokaže suprotno, ali besmislena svakako nije.

Taman toliko hektara, ili čak i više, bilo je nekad u posjedu moje ujčevine, pa još nikome na pamet nije palo da zaposjedne taj poveliki dio Bjelopavlića.

A da je kojim slučajem neko i krenuo da ispravlja greške partizanskih kartografa, garantujem da država sigurno ne bi čekala pet godina da ga zaustavi. Niti bi tim povodom od koristi bilo pozivanje na pripadnost zna se kojoj naciji.

***

Atakuju na njega baš u trenutku kada se “više stotina hiljada nezadovoljnih vjernika okuplja u litijama protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti”?

Ako sam dobro razumjela MANS-ovo istraživanje, nema ono veze sa stotinama hiljada vjernika, nego kvadrata. I ne odnosi se na zakone koji regulišu duhovne nego lukrativne poslove.

Uostalom, ta NVO je samo obiljem dokumenata potkrijepila ono što je sam Carević potvrdio 13. juna prošle godine u emisiji Načisto.

Da duže od pet godina uzurpira blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na Krimovici u opštini Kotor.

Da je napravio poljoprivredni kompleks, suprotno zakonu i bez građevinske dozvole. Da se tamo nalazi desetak nelegalnih objekata za smještaj koza, ovaca, goveda i svinja.

***

A da slika o trodecenijskom modelu poslovanja po depeesovskoj recepturi bude potpuna, dovoljne su bile četiri rečenice iz dijaloga Petra Komnenića i Marka Carevića.

- U listu nepokretnosti piše da je zemljište državno i da ste gradili bez dozvole?!

- To je bilo dozvoljeno, tada je bilo takvo vrijeme...

- Jeste li Vi školski primjer konflikta interesa, vlast na čijem ste čelu odlučuje o tenderima na kojima posao dobija Vaša firma kao podizvođač?!

- Nije tačno, pričate vrlo neznaveno...

Ispostavilo se, naravno, da je bilo i tačno i znaveno, samo što firmu nije vodio predsjednik opštine nego njegov sin.

***

Ne može tu ništa promijeniti činjenica da je Ministarstvo finansija tek krajem prošle godine “preduzelo prve korake”. Niti nedopustivo kašnjenje resora za ruralni razvoj, koji je prije dva dana potvrdio da je riječ o divljoj gradnji i uzurpaciji državne imovine.

To što državni dužnosnici svoj redovni posao čuvanja njene imovine pretvaraju u povremenu osvetničku mobu tek kad im se neko zamjeri i nije neka novost.

Svetozar Marović bi, uprkos svemu, ostao Drugi sve do penzionisanja da Služba nije dojavila kako ima pretenzije na mjesto Prvog.

Da je ispunjavao sve uslove konkursa, pokazalo se na referendumu. Kako bi rezultat glasanja izgledao bez njega, svjedoče upravo budvanske litije.

***

I Srpska crkva ostala bi, baš kako su govorili i Drugi i Prvi, jedna jedina #dajevječna, čak i u slučaju umirovljenja njenog prvosveštenika u Crnoj Gori, da je sa svjetovnom vlašću nije zavadila imovina.

I to ne samo, a možda ni prije svega, ona već izgrađena, u kojoj se obavljaju besplatni vjerski obredi. Nego i desetine hiljada hektara na kojima tek treba da se obavljaju turistički, sportski, stambeni i ostali isplativi sekularni rituali...

Ako je, bombastično opisujući mogući milionski poreski dug, šef Poreske uprave mislio na neke slične i već završene građevine u Podgorici i na primorju, bio je dužan da javnosti predoči koliko Crkva duguje za svaku pojedinačno.

Bez toga, ušao je u rizik da se i sam nađe na spisku gorepomenutih izvršitelja osvetničkog posla.

A ukoliko Mitropolija zaista ima namjeru da se i dalje bavi svjetovnim građevinskim poduhvatima, onda je dužna da na spisak imovine #nedamosvetinje dopiše i - Buljaricu.

***

Dok se puk zabavljao milionima sa Krimovice i Buljarice, roditelji - koji još drže do toga da su najvrjednije svetinje njihova i sva ostala djeca - dijelili su po društvenim mrežama potresnu prepisku.

“Ja nikad ne nosim užinu, a kad me drugarice pitaju zašto ja kažem da nijesam gladna. Malo ih slažem.” (djevojčica, peti razred)

“Ja bi volio pancerotu nekad da kupim, to uvijek jede moj drug. On mi nekad da kad mu ostane, baš je ukusno.” (dječak, četvrti razred)

Prikazane su i pročitane u Reflektoru, uz dvije još potresnije, ako je dječju glad uopšte dopušteno rangirati bilo kojim povodom.

***

- Gospodine Kuševija, kako se osjećate dok slušate ovo kao direktor Direktorata za socijalnu i dječju zaštitu?

- Svakako se ne osjećam prijatno kao čovjek, ali svakako ne možemo uzeti ovo zdravo za gotovo u smislu da su ovo djeca korisnika koji su u stanju socijalne isključenosti. Treba da preispitamo uzroke, može biti razlog zanemarivanje roditelja...

Ljudi moji, je li ovo moguće, vraćam snimak nazad... 01.48.52... Zanemarivanje roditelja, dobro sam čula. I zatvorila laptop, nijesam izdržala ni sekundu duže...

I zbog toga ne da se ne osjećam prijatno, nego se javno stidim i pred djecom i pred njihovim roditeljima. Umjesto obračuna #dajevječna i #nedamosvetinje, ovo je trebalo da bude priča o njima...

P. S. Iskreno, sve i da sam izdržala do kraja emisije, ne znam što bih dodala ovom zastiđu od državne izjave. A kako su se osjećali roditelji djece bez užine i što je u Reflektoru rekao poznati humanista Dževdet Pepić - pročitala sam dan kasnije na društvenim mrežama. Čitajte i vi, nema potrebe da bilo što da preispitujete. I uzmite ih zdravo za gotovo.