Ima nas puno od Vardara pa do Triglava koji to vole, zar ne? Kad gazda tresne šakom o sto? Valjda zato što nam palanačko iskustvo još uvijek govori da je pravo uvijek pravo jačeg
Denis Judžel je u Turskoj proveo godinu dana u zatvoru. Vijest o njegovom puštanju na slobodu je prije jedne nedjelje munjevito obišla globus. Međutim, u repu te dobre poruke sakrila se, kao u ruskoj lutki, poprilično loša vijest. Turski novinari, njih šest od ukupno 150 koliko ih je zatvoreno, osuđeni su na doživotnu robiju zbog navodnog učešća u puču.
Među njima su urednici liberalnog dnevnog lista Taraf koji je Erdogan poslije puča zabranio. Ne treba zaboraviti da će u tursku Prokletu avliju zauvijek ući i imena poput Ahmeta Altana koji je 2009. dobio lajpcišku Nagradu za slobodu i budućnost medija.
Njihovo je pučističko djelovanje, pretpostavljam, na isti način dokazivo i sličnog kvaliteta kao i Judželova „teroristička propaganda“ - cijeli svijet vidi da takva hapšenja suspenduju same temelje vladavine prava, ali tursko pravosuđe ima više ciljeve te se ne obazire na takve sitnice.
Taoci u međunarodnoj igri
Za Denisa Judžela je sreća u nesreći da je bio Ankarina moneta za potkusurivanje sa Berlinom. Naime, Turska u odnosu sa Njemačkom ima šta da izgubi. Pa se riječ njemačkog ministra spoljnih poslova u tehničkoj vladi, Zigmara Gabrijela, makar preko volje čula u Ankari. Gabrijel se redovno sastajao sa svojim turskim kolegama, a dva puta i sa gazdom lično.
Nije daleko od istine da je Denis Judžel svo vrijeme bio politički talac neurotične Erdoganove elite, koja je vidjela bajonete zavjerenika tamo gdje su na djelu bile olovke za tablet. Kritičko izvještavanje o Sultanu je i prije neuspjelog puča bilo skopčano sa izvjesnim rizikom, a poslije toga, dakle od jula 2016, za novinare u Turskoj postalo je izuzetno opasno da rade svoj posao.
Jednom Turčin - uvijek Turčin
Ne treba zaboraviti da je Denis Judžel njemački državljanin i da piše za jedan od najuticajnijih listova njemačkog govornog područja - za Velt. Njegovo hapšenje i jednogodišnje držanje bez optužnice u zatvoru nije bilo samo demonstracija sirove sile, već i poruka svim njemačkim državljanima turskog porijekla: „Vas ne može zaštititi ni pasoš sa njemačkim orlom“. Prevedeno na novoturski - jednom Turčin, uvijek Turčin, šta god pojedinac mislio o sebi.
Diplomatski skandal na relaciji Ankara-Berlin i jeste nastao zbog volje Ankare da se na turski način obračuna sa Turčinom koji se pravi Nijemac.
To je na svojoj koži osjetio i dugogodišnji šef njemačkih Zelenih Džem Ozdemir. Kada je turska delegacija koju je predvodio turski premijer Ildirim na nedavno održanoj Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji ustanovila da je njemački političar, koji je porijeklom iz Turske, takođe smješten u hotelu Sofitel, požalili su se domaćinu da im je hotelski komšija “terorista”. Njemačka policija je reagovala tako što je Ozdemiru dodijelila tri tjelohranitelja. Pošto turski tjelohranitelji imaju običaj da i u inostranstvu tu i tamo premlate neistomišljenike. Ozdemirov grijeh je vrlo sličan Judželovom - on se usudio da kritikuje Erdogana. Ali i njemačku vladu koja je Turskoj isporučila tenk Leopard 2, kojim Turci trenutno u Siriji ubijaju Kurde.
Mrzovolja ostaje
Zadovoljstvo Berlina zbog srećnog ishoda u slučaju Judžel ne bi trebalo da potisne brigu za sve ostale uhapšenike. Ni za šestoricu „pučističkih“ novinara koji će doživotno odrobijati sistemsku Erdoganovu paranoju, ni za stotine njihovih kolega koji se u zatvoru ne mogu pozvati ni na jednu zapadnu državu, ni na jedan pasoš osim turskog. Za njih neće biti srećnog ishoda, dokle god ratoborna struja tvrdog političkog islama okupljena oko Erdogana drži za gušu cijelu tursku Republiku.
Priča o puštanju Judžela jeste medijski atraktivna, ali mrzovolja u odnosima Ankare i Berlina nije suštinski promijenjena, pošto šest manje poznatih njemačkih državljana čame u turskim zatvorima sa sličnim optužbama kao što je bila Judželova.
Šta se nas sve ovo tiče?
Ono što nama kazuje slučaj Judžel jeste stara istina da je diplomatija trgovina. Samo što još ne znamo šta je Zigmar Gabrijel obećao Ankari. On, naravno, rutinirano izjavljuje da nije bilo nagodbe. Sve ovo zapisujem jer znam da su ljudi u regionu većinom podijeljeni na Erdoganove i Putinove fanove. To automatski smanjuje njihovu empatiju za žrtve poludespotskih režima.
Volođa i Tajib, koji se zahvaljujući svom političkom habitusu i geopolitičkim igricama sve bolje slažu, imaju nezgodnu naviku da kombinacijom pritiska, zastrašivanja i kupovine, ako mora i tajnoslužbaškim metodama, potpuno po sopstvenom ukusu oblikuju medijski krajolik svog vilajeta. Ostatak odradi njihovo nezavisno pravosuđe.
Bojim se da bi njihovi vijerni balkanski navijači, ako im se ukaže prilika, ponovo objeručke prihvatili ponudu nekog lokalnog kabadahije da uvede iliberalni sistem u kojem nema prostora za kritiku vlasti. Jer vlast je država, a država je patrija, odnosno partija, a patriotizam je u tom ključu partijotizam, jelte. Izvan tog kruga sve je - veleizdaja.
Nije potrebno da se baš ponašate kao Erdogan ili Putin. Dovoljno je da se ugledate na Kačinjskog i Orbana. Vučić je to najlukavije primijenio, Đukanović najduže praktikuje. Ali i ostali se trude, koliko ko može. Ne morate baš da budete za saudijski, kineski ili iranski model. Demokrature devedesetih, u međuvremenu donekle preuređene po EU standardima imaju dovoljno potencijala za izbijanje istinoljubivog inata iz novinarskih stražnjica, džepova i glava.
Mi to volimo, zar ne?
Vratimo se za kraj „slučaju Judžel“. Ovaj njemački novinar je po izlasku na slobodu izjavio da ne zna ni zašto je uhapšen ni zašto je pušten. Baš kao u bizarnom svijetu u kojem se kreću likovi Meše Selimovića. Ili kao u Andrićevoj Prokletoj avliji.
Volio bih da ovaj njemački kolega jednom navrati u Sarajevo i da se prošeta Baščaršijom. Možda ga presretne onaj Erdoganov fan sa snimaka na youtubu koji turskom studentu, koji je svojevremeno demonstrirao protiv svoje vlasti, na poluengleskom objasnio kako je svaki protest protiv Erdogana u Bosni - nepristojan. Bio bi to zanimljiv dijalog.
Dakle, ima nas puno od Vardara pa do Triglava koji to vole, zar ne? Kad gazda tresne šakom o sto? Valjda zato što nam palanačko iskustvo još uvijek govori da je pravo uvijek pravo jačeg. Kadija te tuži, kadija ti sudi. Više volimo sirovu snagu nego pravo da saznamo prljavu istinu o toj snazi. Više volimo figuru koja nama, nemoćnima, daje iluziju svemoći, nego nekoga ko tu figuru dovodi u pitanje zalažući se za vladavinu prava. Naročito kad se neprijatnosti dešavaju drugima, koji nam možda nisu simpatični ili prema kojima smo ravnodušni. Sve dok i mi ne dođemo na red.
Bonus video:
