VIŠE OD RIJEČI

Amerika

Čomski je suština Amerike, a ne birokrate ili rijaliti zvijezde
130 pregleda 67 komentar(a)
ambasada SAD u Podgorici, Foto: Savo Prelević
ambasada SAD u Podgorici, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 01.02.2019. 00:55h

Nije lako povjerovati da se ovo desilo u Podgorici. Bez obzira što, na svu sreću (vjerovatno voljom samog bombaša), nije bilo drugih žrtava osim napadača na američku ambasadu, ostaje opor ukus.

Za pretpostaviti je da je makar dijelom ovakav događaj posljedica i medijske histerije. Način na koji se na društvenim mrežama ili u komentarima na portalima tretira Amerika jasno govori o nekoj vrsti gotovo srednjovjekovne mržnje.

Neko će se sjetiti TV emisije u kojoj su, veče nakon 11. septembra Crnogorci masovno glasali da je Amerika to “zaslužila”. Bez obzira na retoriku, malo je vjerovatno da je iskustvo NATO intervencije isključivi krivac za to. Stoga nije besmisleno pitanje - otkud u Crnoj Gori danas toliki antiamerikanizam. Sudeći po crnogorskoj književnosti - a to su uvijek najpouzdaniji tragovi - Amerika je u Crnoj Gori prije svega bila - pozitivni topos. Mjesto bjekstva, obećana zemlja, kao i za većinu evropske sirotinje prije vijek, vijek i po.

Hiljade Crnogoraca radile su u rudnicima Montane i Aljaske. Uzgred - i pradjed po majci ovoga koji piše dvadesetdvije godine je rmbačio na Aljasci. Mnogi se sjećaju impresivnih prstenova pečatnjaka sa natpisom Alaska. Stizali su u stari zavičaj na ogrubjelim prstima pečalbara, a moja generacija ih je gledala ili među porodičnim relikvijama ili na ruci nekog od mlađih potomaka sklonih kinđurenju. Od tih ljudi ste mogli čuti o napornom radu, ali o Americi su uvijek govorili sa divljenjem.

Država gdje ima mjesta za sve. Zahvaljujući crnogorskim rudarima u Americi Luj Adamič je dobio priliku da razbije jedan od naših presudnih stereotipova. Adamič kaže da su Crnogorce smatrali „demonima rada“, i da su ostali radnici izbjegavali smjene sa Crnogorcima, jer ih nisu mogli stizati. Eto, čuveni neradnici.

U novije vrijeme priča o Jovanu Džonu Hajdukoviću (danas se tako zove planina na Aljasci) izazvala je priličnu pažnju. Njegova klasična crnogorska etika bila je tako funkcionalna u novom okruženju da je išao da pregovara sa predsjednikom o položaju starosjedilaca koji su ga u Vošington poslali kao svoga izaslanika. I glavnog pregovarača. Bez centa, a uspješnog. To su bili pregovarači.

Kažu da je Njegoš htio da bježi u Ameriku, kad mu je svega bilo preko glave. Hoću da vjerujem da mu je Amerika izgledala slično kao Kolridžu, u njegovim opijumskim sanjarenjima o slobodi, ličnoj i političkoj.

Amerika je vrlo prisutna u cg književnosti - Crnci i Crnogorci Janka Đonovića; drame ili proza brojnih pisaca od Veljka Radovića do Andreja Nikolaidisa; čak i stručnjak za rusku književnost ima roman o Americi (Vesela Amerika, D. Koprivica). Pa sve do velike Bečanovićeve pjesme All Apologies: Neka Bog blagoslovi Ameriku.

Ni u toku socijalizma nije bilo neke naročito izražene mržnje prema Americi iako je to tada bilo ideološki gotovo pa poželjno.

Otkuda onda sve ovo? To je ozbiljno pitanje za jedno društvo. Banalnost današnjeg medijsko-političkog antiamerikanizma i uopšte antizapadnjaštva u CG i regionu, zabrinjava. Da ne bih odmah bio optužen da vidim samo jedno lice banalnosti, moram primijetiti da i Rusija nerijetko predmet neozbiljnih i glupih razmatranja. Jednako banalnih. Nema to veze ni sa Rusijom ni sa Amerikom, ta banalnost stanuje u oku koje gleda...

Ako mene pitate - nijedna zemlja sopstvenim bićem nije iscrtavala praksu i načela moderniteta kao Amerika. Tu je otvoren prostor za nove jezike i nove medije. Moć znanja. Moć kritičkog diskursa. Čomski je suština Amerike, a ne birokrate ili rijaliti zvijezde. Zato je najveća zemlja, ne zbog oružja i novca. Na koncu, Amerika je najvažniji i najljepši evropski eksperiment...