TELEVIZIJSKE I DRUGE IGRE

Čekajući dijalog gospodara i mitropolita

Teret zajedničke predratne, ratne i poratne hipoteke dvojice vođa mogao bi da bude od koristi za dijalog, zato što oni najbolje znaju koliki je njihov učinak u današnjim podjelama. Pitanje je samo jesu li spremni da ga jednom za vazda ljudski priznaju, a ne da se povremenim prigodama posipaju pepelom
19431 pregleda 0 komentar(a)
Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, Foto: Savo Prelević
Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 06.03.2020. 13:28h

Jeste li gledali onu bruku u Skupštinu? Mislim na prvu sjednicu prvog zasijedanja, u srijedu. 

Država u v.d. stanju, samo što nije počeo haos. Do izbora je manje od sedam mjeseci a niko još ne zna hoće li ih uopšte biti. Na ulicama skoro svih gradova desetine hiljada nezadovoljnih...

Dnevni red kao prst u oko i njima i ostalima koji još protestuju samo u svojim domovima - sporazum iz Brisela o obalskoj straži i konvencija iz Nagoje o genetičkim resursima biološke raznovrsnosti.

A ja se nacrtala ispred ekrana da vidim hoće li da popušti država ili crkva, prije nego što zbog njih zaratimo po kućama...

***

Baš mi je nekako bilo žao naše opozicije. Mogu li o zaštiti aerodroma prije nego što i njih prodate? Nemamo kad.

A o učinku ministra zdravlja prije nego što kapele postanu prebukirane zbog njegove reforme? Ni slučajno.

Ja sam podnio rezoluciju o krivičnoj odgovornosti za djela protiv državnih dobara od 1990. godine i o raskidu ugovora sačinjenih na štetu države?! Ne razgovaramo sa izdajnicima.

Smijem li nešto o preispitivanju porijekla imovine i uvođenju nezakonitog bogaćenja u Krivični zakonik? Ne, zakasnili ste...

***

Zakasnili i te kako, za sve, i to punih trideset godina. Zato parlamentarnoj većini i može biti da se u najdramatičnijoj situaciji od referenduma naovamo bavi biodiverzitetom i obalskom stražom.

A premijer, dok Crnoj Gori prijeti raspad sistema, zamajava javnost nekakvim savezom za Evropu. I najavama dijaloga države i crkve na ekspertskom nivou...

Naravno da će država i crkva morati za isti sto, i to što prije. Zbog toga što - da citiram samu sebe od prije dva mjeseca - gospodar ne može još dugo da drži pod kontrolom sve posljedice naopako donešenog zakona. Izazvane ponajviše time što su, vrlo neoprezno, udrobljena imovinska i religijska pitanja.

I što je, mada ne znam na osnovu čega, bio siguran u uspjeh. Od prvog tendera za Buljaricu, do posljednjeg za najmanju crkvenu okućnicu...

***

Ni mitropolit uskoro neće znati što da radi s ovolikom masom nezadovoljnih ljudi na ulicama. Niti su tamo sve sami vjernici, niti će i oni vjerujući biti smjerni i strpljivi još dva mjeseca, a kamoli duže.

To što se ovi protesti odvijaju pod religijskim motom ne čini ih bitno drugačijim od sekularnih. Neki su trajali sedmicu kraće, neki i mjesec duže, ali zbog izostanka konkretnog rezultata većina učesnika je kad-tad postajala nestrpljiva. A to je bogomdana prilika za iskusne Službine djelatnike, na terenu i u medijima.

Ostvarenje zvanično proklamovanog cilja litija još se ne nazire, naprotiv - čini se daljim nego na početku. Uz to, iskustvo upozorava da sa prvim incidentom, bez obzira na to da li je spontan ili režiran spolja, gubi na značaju i autoritet vođe koji je do tada bio garant mira na ulici.

***

Zato pod državom i crkvom, makar na početku dijaloga, valja podrazumijevati isključivo gospodara i mitropolita. Sve drugo bilo bi repriza ove lakrdije koju priređuje Vlada. Tražeći jedinstvo na evropskom putu, a da prethodno nije ni pokušala da ga postigne na ovom unutrašnjem, crnogorskom.

Teret zajedničke predratne, ratne i poratne hipoteke dvojice vođa mogao bi da bude od koristi za dijalog, zato što oni najbolje znaju koliki je njihov učinak u današnjim podjelama. Pitanje je samo jesu li spremni da ga jednom za vazda ljudski priznaju, a ne da se povremenim prigodama posipaju pepelom.

Grupacije koje danas predvode toliko su sukobljene - istina, za sada samo na riječima - da se gotovo i ne razumiju.

Nacionalne razlike i suprotstavljene religijske vizije naglašene su do te mjere da ne dijele Crnogorce i Srbe samo na dva istorijska naroda, što jeste normalno - da sad ne ulazim u endemsku pojavu dvostrukog etniciteta - nego i na dva svijeta.

Izgleda da tu opasnost uočava samo mitropolit. Javno pokušavajući da, makar i sa velikim zakašnjenjem, ublaži posljedice svog minulog rada, uz pomoć mlađih kadrova ubrzava promjene onoliko koliko je to u ovakvom crkvenom ustrojstvu moguće.

Ne toliko javno, činio je to i ranije. Samo što gospodaru nije imao ko da objasni što znači formiranje Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve, a još manje traženje nekog oblika autonomije od Beograda.

Šef države očigledno ne umije - ili neće, što je još opasnije po Crnu Goru i sve nas u njoj - da krene od svojih grešaka. Baveći se isključivo tuđima, a redovno mu je i za sve neko drugi kriv, samo betonira temelje za još veće podjele.

***

Ako zanemarimo njegovu ratnu prošlost, najvažniju priliku da pokaže državničku mudrost propuštio je 22. maja 2006.

Kad se u maloj državi za obnovu nezavisnosti izjasni samo 55 odsto stanovnika, onda to nikako ne treba uzeti kao povod za osvetnički obračun sa ostalima.

Naročito ako je ta država, u hiljadugodišnjoj istoriji na koju se inače pozivao tek u drugoj polovini mandata, rijetko kad opstajala u istim granicama duže od pedeset godina.

Ne izgleda realno da nije znao kako bez srpskog naroda, koji se na referendumu u većini izjasnio za nastavak zajedničkog života sa Srbijom, Crna Gora ne može opstati u današnjim granicama.

***

Zbog toga je, između ostalog, već dan nakon slavlja svim “pobjedničkim” snagama u državnoj i javnoj upravi morao da pošalje javnu poruku. Da na posao uopšte ne moraju da dolaze ako imaju namjeru da progone one koji su budućnost države vidjeli u većoj zajednici.

Nije je poslao, mnogi su skupo platili zaokruženo NE. Ceh za tu naopaku računicu sad se isporučuje državi na ulicama.

Crno-humornu posljedicu te proizvodnje izdajnika primijetih neki dan na društvenim mrežama. Nakon što je na nekoj TV objavljeno kako Crna Gora ima samo jednog ambasadora srpske nacionalnosti, raspisana je “potjernica” za njegovim imenom. Ne vjeruju ljudi da postoji i taj jedan...

***

Potraga za izdajnicima države nije izgledala nimalo šaljivo ne samo poslije, nego još manje prije referenduma.

Ako zanemarimo dvije-tri političke stranke, najupečatljiviji primjer masovne izdaje predstavljalo je petnaestak hiljada učesnika Opštecrnogorskog zbora koji su 1993. obnovili Crnogorsku crkvu, u skladu sa viševjekovnom tradicijom.

Obračun sa njima, a naročito ono besprizorno iživljavanje nad vladikom Antonijem kojemu nije dozvoljeno ni da živi ni da umre kako dolikuje, zauvijek su upokojili čak i nadu da Crnogorska crkva ikad više može vaskrsnuti u izvornom obliku...

Ali, da upokojim sad i ja nostalgična sjećanja na te dane. Ne zbog toga što nijesu pouzdana i poučna, nego zato što očigledno imam bar malo više smisla za realnost od one većine u parlamentu sa početka teksta... P.S. Za dijalog gospodara i mitropolita potpis dajem, uspjehu se ne nadam, da se poslužim riječima Mihaila Lalića tokom jedog davnašnjeg državno-crkvenog spora. Zašto? Pa zbog toga što na konačni rezultat mogu da se kladim već sad. Državna vlast biće pobjednik ovogodišnjih izbora. A crkvena na popisu naredne godine...