ZAPISI SA UŠĆA

Stražilovo - kad mlidijah živjeti

Opet čitam stihove koji me vraćaju na Stražilovo. I više nije važno da li je počeo policijski čas: moj prozor odjednom prestaje da bude granica zabranjenog svijeta
1250 pregleda 0 komentar(a)
Pogled sa Stražilova na Frušku goru, Foto: Dragoslav Dedović
Pogled sa Stražilova na Frušku goru, Foto: Dragoslav Dedović

Pjesme su transportna sredstva u vrijeme ukinutih međugradskih linija. Vremeplovi, izmišljeni prije nekoliko milenijuma. Pjesme mogu da budu i zaštitna maska. Kada ih čitate kod kuće štite vas bolje od komada tkanine napolju.

Tako razmišljam listajući jednu od najslavnijih poema srpskog jezika - Stražilovo. Već mi je naslov dovoljan da sklopim oči i da - budem tamo. Najslavnija kota srpskog pjesništva - neka mi oprosti Lovćen - ustvari je jedno od bezbroj uzvišenja Fruške gore.

Pješke na Stražilovo

Sjećam se prvog uspona na to slavno brdo. Vreli proljećni dan. Od Karlovaca smo došli pješice. U podnožju brda dočekalo nas je uređeno izletište. Spomenik Branku Radičeviću, a u njegovoj blizini i - Brankov čardak. Etno kafanica sa primamljivom baštom. Ali danas imamo više ciljeve. Moramo na vrh.

Na usponu susrećemo putokaze sa Brankovim stihovima. Od prve napisane i objavljene pjesme - Devojka na studencu - iz godine 1843 - do stihova kojima se pjesnik opraštao od života - Kad mlidijah umreti. Pjesmu je Branko, doduše, napisao već 1845, a umro je 1853. Objavljena je posthumno 1862. Tako je i dobila auru testamentarne Brankove pjesme, naravno, zbog stihova kao što su ovi:

Glava klonu, lice potavnilo,/Bolovanje oko mi popilo,/Ruka lomna, telo izmoždeno,/A kleca mi slabačko koleno!/Dođe doba da idem u groba.

No, Branko je u Đačkom rastanku ipak slavio život. Opevao je svoje žurke sa ortacima na Stražilovu: Ja se šetam, družina sa mnome,/Mi idemo Stražilovu tome. Po lakoći pjevanja vidi se da je Branko uz ovu strminu išao zaista mlad.

Spomenik Branku Radičeviću
Spomenik Branku Radičeviću(Foto: Dragoslav Dedović)

Mrtav pjesnik se vratio kući

Ipak, kada se uspnete na vrh Stražilova, pa vam od Brankovog groba pukne vidik na Panoniju, možete da osjetite zašto je u svoj Đački rastanak udjenuo stihove, koji će se docnije tumačiti kao njegov zavjet:

Ao danče, ala si mi beo!/Još bi dugo gledati te teo,/Al’ kad mi se veće smrći mora,/Nek se smrkne izmeđ ovi gora,/Tu nek mi se ladna kopa raka, / Tu će mene zemlja biti laka.“

Tridesetak godina je Branko Radičević počivao na Sanmarkovskom groblju u Beču. Saznavši da je planirano premještanje cijelog groblja Bečka srpska omladina prenosi posmrtne ostatke pjesnika na Stražilovo 1883.

I to je ovo mjesto gdje sada sjedim zagledan u beskonačnu ravnicu.

Brankov lični Elizijum, rajski vrt, bila je i ostala karlovačka varoš, a najviša kota tog mladalačkog raja bilo je Stražilovo. Poslije skoro šest godina u Karlovcima, otac dobija premještenje za Temišvar gdje Branko završava posljednja dva razreda gimnazije. Đački rastanak i nije ništa drugo nego oplakivanje izgubljenog fruškogorskog raja. Rijedak je slučaj da pjesnik obilježi svojim djelom voljeno mjesto kao što je prvi pravi srpski romantičar Branko Radičević obilježio ovo fruškogorsko brdo.

Ali tu nije kraj. Jedna od najslavnijih poema srpskog jezika - Stražilovo Miloša Crnjanskog - inspirisana je sudbinom Branka Radičevića.

Od Fjezole do Stražilova

„Prekinuli smo sa tradicijom, jer se bacamo strmoglavo u budućnost”, zapisao je Miloš Crnjanski opisujući godine poslije Prvog svjetskog rata. Lirika je za njega postala strasna ispovijest nove vjere. Godine 1920. upoznaje buduću suprugu Vidu Ružić sa kojom odlazi na duže putovanje u Francusku pa u Italiju.

Ispod njegove poeme Stražilovo postoji oznaka „Fiesole 1920.“ To znači da su sve one misli, čežnje, sjetne i iskošene slike, svi oni stakati zareza, izlomljeni ritam, da je sve to nastalo u mjestu Fjezole nadomak Firence. To mjestašce na brijegu je inače na književnoj mapi čovječanstva označeno kao mjesto radnje Dekamerona, svjetski poznatog proznog djela Đovana Bokača, koje je nastalo 1353. (tačno 600 godina prije Brankove smrti). Ali u Fjezoli Crnjanski priziva sasvim drugu književnu zaostavštinu:

I ovde, proletnje veče/za mene je hladno,/kao da, dolinom, tajno, Dunav teče. A, gde oblaci silaze Arnu na dno/i trepte, uvis, zelenila tvrda,/vidim most što vodi, nad vidikom,/u tešku tamu Fruškog brda.

Osluškujući šta mu kaže Arno, rijeka koja iz Apenina kroz Firencu žuri ka Sredozemlju, Crnjanski u prohladnoj dolini sluti Dunav. Onu rijeku o kojoj je Branko pjevao ovako: „Oj Dunavo, ti me ne utopi…“. Crnjanski je putnik koji sanja povratak u zavičaj, a zavičaja više nema. Jer ta Fruška brda iznad Dunava nisu ona iz 1920. već ona viđena Brankovim očima sedam decenija ranije.

Brankov čardak na Fruškoj gori (2015)
Brankov čardak na Fruškoj gori (2015)(Foto: Dragoslav Dedović)

Bitno je da Crnjanski u Stražilovu vidi svoj pjesnički zavjet, svoj zavičaj, svoju Itaku. Jer je to jedno od rodnih mjesta savremenog srpskog pjesništva i modernog srpskog jezika. On zna šta duguje Branku. Radičević je i njemu i svima nama zavještao vukovski shvaćen jezik, blizak narodu, i naštiman evropejski. Dabome, pritom se ne radi o tome kako je pjevao Branko, već o našem odnosu prema tome. Kažu da je austrijski kompozitor Gustav Maler, rođen nekoliko decenija poslije smrti Branka Radičevića, rekao da tradicija nije obožavanje pepela već davanje vatre u zavjet. Drugi pak osporavaju Malerovo autorstvo, ali to nije važno. Istinitost te misli se sa Stražilova najbolje vidi.

Dakle, generacija Miloša Crnjanskog jeste sa jedne strane raskinula sa mrtvom tradicijom, ali je sa druge strane uspostavila kontinuitet sa onim što je u tradiciji najvitalnije. A stihovi Branka Radičevića svakako spadaju u tu vrstu nasljeđa.

Silazak

Sjedeći ovdje nadomak Brankovog groba i ja počinjem da se divim tom mladiću koji je poživio samo 28 godina, a zadužio nas je kao malo ko poslije njega. Zato sam se i popeo ovamo. Da provjerim da li je Brankova indirektna želja iz Đačkog rastanka da, kad već mora umrijeti, jednom legne ovdje jer će mu „zemlja biti laka“ romantičarsko pretjerivanje ili je rezultat magije mjesta.

Mjesto jeste magično. Nažalost, više nikada neću moći da ga pogledam očima prvog pjesnika. Uvijek će se u magiju pejzaža umiješati Branko Radičević i Miloš Crnjanski.

Kada posmatram sunce kako se naginje ka plavičastom porubu ravnice ovaj prizor kroz mene gledaju i veliki mrtvi srpski pjesnici. Stražilovo nije samo mjesto. Ono je svetilište za sve koji kao nekad mladi Crnjanski još uvijek osjećaju da je poezija čak i u vrijeme digitalne civilizacije - strasna ispovijest nove vjere. Pustimo Branka da sa vrha svog grobnog mjesta zapjeva:

Zbogom ostaj, krasno Stražilovo,/Mlogi te je u zvezdice kovô,/Mlogi reče: „Ao rajska sliko!“/Al ko ja te rad ne imô niko.

A tercu mu „iz mekog toskanskog mraka“ skoro vijek kasnije hvata Miloš Crnjanski:

Jer ljubav će moja pomešati, tajno,/po svetu, sve potoke, i zore,/i, spustiti na život, vedro, i beskrajno,/i kod nas, nebo, i senku Fruške Gore.

Tu sam, cijeli vijek poslije nastanka poeme Stražilovo. Da se sjetim da je Branko Radičević rođen 28. marta. Da je Miloš Crnjanski napisao Stražilovo 1920. I da pjesme nisu samo svojevrsni vremeplovi već i dronovi koji lebde iznad predjela pod policijskim časom. Pa kada čitam stihove koji me vraćaju na mjesta kao što je Stražilovo, više nije važno da li je već prošlo 17 sati: moj prozor više nije granica zabranjenog svijeta.