Pitanje čovjekove ishrane sve češće privlači nauku. Tokom vjekova naučna istraživanja bila su usredsređena na problem dovoljne količine prehrambenih proizvoda zbog rastućeg broja stanovnika. Ali na fonu, s jedne strane, povećanja gojaznosti i bolesti, izazvanih kvalitetom hrane, i gladi i nekvalitetne ishrane, od kojih danas strada više ljudi nego ikada u istoriji, s druge strane, naučnici moraju da se fokusiraju ne samo na pitanje kako nahraniti planetu, već i na to čime je hraniti.
Pošto sam biolog, posmatram prehrambene proizvode i ishranu s tačke gledišta evolucije. Jednostavno rečeno, hrana evoluira zajedno sa organizmima koji je troše. Uzećemo, na primjer, skromnu jabuku. Sama po sebi fruktoza iz jabuke nije posebno korisna za zdravlje, a ako je koristimo u većim količinama povećava rizik od pojave dijabetesa, srčanih problema i drugih neinfektivnih bolesti. Ali kada vlakna jabuke sadrže šećer, organizam sporije apsorbuje fruktozu i to voće postaje zdravije u metaboličkom pogledu. Zahvaljujući tom mehanizmu jabuka, kao i većina drugih vrsta voća i povrća, postaje korisnija hrana.
Ta logika primjenjiva je na našu ishranu. Kroz istoriju, prehrambeni proizvodi pravljeni su i mijenjani preko miješanja ukusa, boje i hranljive vrijednosti, a tradicija raznovrsne ishrane formirana je u porodicama, kulturama i društvima. Po pravilu, naši preci birali su hranu u zavisnosti od njenog uticaja na zdravlje. Obično su jela štetna za organizam, zbog svojih negativnim posljedica, kratko ostajala na meniju.
Ali, danas štetni načini ishrane baš i ne žure da nestanu. Prirodni i sirovi prehrambeni proizvodi zamijenjeni su unaprijed pripremljenim jelima i poluproizvodima. Ta sklonost ka mikrotalasnom i upakovanom komforu dovodi do nestanka regionalnih osobenosti ishrane i stvaranja jednolične - i nezdravije - globalne kuhinje koja asocira na gojaznost, dijabetes, hipertenziju i kraći životni vijek.
Te promjene često su neizbježne: metode proizvodnje, nabavke i potrošnje hrane veoma zavise od toga kako i gdje živimo. U mnogim je zemljama spoj rasta i veće zgusnutosti gradskih teritorija i brzog starenja stanovništva izazvao promjene u metodama proizvodnje prehrambenih proizvoda i u sistemu njihove distribucije. Nažalost, mnoge od tih promjena negativno su uticale na kvalitet hrane.
Na sreću, globalno se radi na tome da se čovječanstvu pomogne da poboljša kvaliette ishrane. Ujedinjene nacije za period od 2016. do 2025. imaju Akcioni program za hranu, Ciljevi održivog razvoja UN stimulišu donošenje sveobuhvatne strategije za poboljšanje zdravlja, iskorjenjivanje gladi i razvoj održive poljoprivrede. Ti međunarodni programi realizuju se na fonu sve veće svijesti privatnog sektora o pogodnostima za biznis koji može dovesti do uklanjanja nedostataka u sferi ishrane. Na primjer, pomoću zajednišva lokalnih farmera i regionalnih proizvodnih mreža inovatori, koji imaju nevelike parcele, pokušavaju da obnove raznolikost u našoj ishrani.
Ali globalni samiti i regionalne obaveze samo su dio rješenja. Da bi se prekinuo regres u sferi ishrane treba hitno donijeti, kao minimum, tri dodatne mjere.
Prvo, i ljudi i političari treba pravilno da definišu šta je to “ishrana”. Ljudi prečesto miješaju izučavanje “hrane” sa izučavanjem “hranljivih materija”. Ta greška može podstaći potrošače da slijede neželjene tendencije, na primjer prelazak na jelovnik u kojem se pripodni proizvodi zamjenjuju prehrambenim aditivima, praškastim i drugim proizvodima koji liče na hranu. Poboljšanje kvaliteta ishrane znači nešto sasvim drugo: stvaranje balansa potrošnje kvalitetnih proizvoda s potrebama ljudskog organizma.
Drugo, neophodno je eliminisati pristrasnosti u nauci o prehrambenim proizvodima. Ekonomski interesi, koji doprinose masovnoj a ne lokalnoj proizvodnji prehrambenih proizvoda, iskrivljuju istraživačke programe. Presudno je važno vraćanje nezavisnosti nauci o ishrani da bi se potrošačima i političarima pomoglo u donošenju odluka u sferi prehrambenih proizvoda.
Na kraju, za poboljšanjeishrane treba mijenjati navike, politiku i odnos prema hrani. Može zvučati banalno, ali većina ljudi je jednostavno zaboravila na vezu zdravlja i onog što jedu. Savremena prehrambena bezbjednost nije pitanje proizvodnje izobilja hrane; svijet zna kako to da učini. Današnji zadatak je izbalansiti korist za zdravlje i modu. Ishrana u budućnosti, na primjeru prehrane u prošlosti, mora se vratiti prirodnim izvorima. To znači da treba učvršćivati ili čak ponovo praviti sisteme distribucije prehrambenih proizvoda s tim što bi i proizvođači i dostavljači mogli da opslužuju klijente na način korisniji za zdravlje.
U naše doba industrijske hrane ljudi su se primjetno udaljili od trpezarijskog stola svojih predaka. Meni se čini da za ukusniji i zdraviji svijet treba obnoviti ulogu hrane kao društvene veze; pametno birati sastojke za jela koja spremamo; uživati u jelu u društvu sa drugim ljudima. I najvažnije - treba misliti o jelu uvijek, čak i kada ne osjećamo glad. Posvetiti svoje snage poboljšanju ishrane i povećati potrošnju prirodnih i minimalno obrađenih sastojaka - to je najmanje što zaslužuje naš organizam.
Autor je koordinator za hranu i ishranu u Ministarstvu zdravlja Brazila Copyright: Project Syndicate, 2018.
Bonus video:
