ZAPISI SA UŠĆA

Putovanje u Novi Jerusalim

Drvodelja u svojoj stolici umire od kuge. Čovjek rođenu majku prijavi kao vješticu. Pisar za užinu pojede smrtnu presudu. Beograđanin proda ideale za slavu. Arheolog u logoru vidi savršenu zajednicu. To je Pekićev svijet
1818 pregleda 2 komentar(a)
Spomenik Pekiću u Beogradu, Foto: Dragoslav Dedović
Spomenik Pekiću u Beogradu, Foto: Dragoslav Dedović

Nakon što smo sklopili korice knjige „Novi Jerusalim“ pitamo se šta smo upravo pročitali: zbirku priča ili čak roman koji to nikada nije postao? Kako god, “Novi Jerusalim” je sjajna konstrukcija, jedna od onih za čiju je rekonstrukciju potrebno utrošiti makar toliko čitalačke lukavosti, iskustva i strasti kolio je sa piščeve strane bilo uloženo u njeno stvaranje.

Umjetnost u doba kuge

Knjiga se sastoji od pet priča koje hronološki grade jednu istorijsku vertikalu. Ona počinje u Grčkoj 1347, nastavlja se u Engleskoj XVII vijeka, vodi preko Francuske iz doba termidorskog terora i Beograda 80-ih godina XX vijeka sve do godine 2999.

U prvoj priči „Megalos Mastoras i njegovo delo, 1347“ upoznajemo se sa Grkom Dumetrijusom Kir Angelosom. On je genijalni drvodelja i, po sopstvenom priznanju, kao svi veliki umjetnici - velika hulja. Mediteranom hara kuga, a majstor po narudžbini jednog zagonetnog, moćnog stranca delje svoje životno djelo, najbolju stolicu na svijetu. Unaokolo hrpimice umiru ljudi, a majstor pokušava da iz teške drvene građe oslobodi do tada neviđeno obličje koje se u njoj skrilo. Po obavljenom poslu on vara naručioca isporučujući mu kopiju remek-djela. Umire od kuge u svojoj savršenoj stolici pa ga zajedno sa njom spale - po ondašnjim dezinfekcionim običajima.

Doba progona vještica

U drugoj priči „Otisak srca na zidu” upoznajemo se sa smiješno-strašnom životnom pustolovinom Džona Bleksmita. On nije veliki umjetnik, mada je oduvijek želio da se posveti sviranju na flauti nadahnut drevnom ostrvskom legendom o Sviraču iz zlatnih vremena. Bleksmit posjeduje jedinstveni božanski dar da prepozna vješticu bez primjene varvarskih metoda fizičke torture. Žene koje pokaže prstom bivaju obješene. Njegova blistava karijera traje do trenutka kada mora da pokaže prstom sopstvenu majku. Nakon njene smrti on uobražava da je postao vještac.

Ništa manje paradoksalna nije priča o običnom pisaru u vrijeme Francuske revolucije. Zavodeći imena “neprijatelja naroda” u knjigu sa terminima pogubljenja on slučajno umotava svoju užinu u papir na kojem je bila jedna već potpisana presuda. Shvativši šta je uradio on iz straha krišom guta umašćeni, kobni papir. U njegovoj se glavi začinje zavodljiva misao da on može po volji prekrajati tuđu sudbinu, jedući tu i tamo smrtne presude.

Njegovu presudu, međutim, niko neće pojesti sa svojom užinom, kada njegova gurmansko-čovjekoljubiva strast bude otkrivena. Popje, označen već u naslovu priče kao “Čovek koji je jeo smrt” završiće na giljotini ispraćen uvredama svjetine. Njegovom agonijom će se naslađivati ljudi koje je on takve agonije spasao.

Doba potrošenih ideala

“Svirač iz zlatnih vremena” je naizgled jednostavna priča sa vješto izmiješanim autobiografskim i fantastičnim elementima. Dva prijatelja se ponovo susreću u Beogradu nakon decenijske razdvojenosti. Obojica su književnici. Jedan je ostao u zemlji i priključio se vladajućoj komunističkoj partiji na osnovu čega je napravio sjajnu književnu karijeru.

Drugi je životu u socijalizmu pretpostavio dugogodišnji londonski egzil iz kojeg se upravo vratio. Njihova zajednička mladost, otjelovljena u zagonetnom Sviraču iz zlatnih vremena, pita ih za propuštene prilike, nečasne kompromise i potrošene ideale. Svirka fantomskog Svirača iz zlatnih vremena tjera oportunističkog pjesnika koji je ostao u zemlji na samoubistvo, ali se i njegov londonski prijatelj takođe pribojava da bi ga ta muzika mogla usmrtiti...

Logor kao savršena zajednica

U posljednjoj priči „Luče Novog Jerusalima, 2999.“ Pekić pokušava da odgovori na pitanje šta bi jedan arheolog na osnovu iskopina u područjima Staljinovih sibirskih logora hiljadu godina kasnije zaključio o našoj civilizaciji.

Novi Jerusalim
Novi Jerusalim(Foto: Dragoslav Dedović)

Naučne metode kojima se neimenovani arheolog iz godine 2999. služi, vode ga sasvim logičnim ali potpuno apsurdnim zaključcima - Novi Jerusalim, kako je „naselje“ nazvano, rekonstruisan je strogom naučnom metodologijom kao primjer savršeno organizovane ljudske zajednice. Ovim izletom u budućnost Pekić pokušava da ironizuje scijentističko-optimističku, sveznajuću logiku koja u jednom logoru smrti prepoznaje svoj sopstveni izgubljeni ideal, sliku savršenog humaniteta. Tom perverznom hermeneutikom je svakodnevna prozivka logoraša postala neka vrsta grčkog areopaga, kazna podrumske samice - nagrada druženja sa majkom prirodom oličenom u pacovu.

Ispod iskopina Novog Jerusalima (čije je autentično ime Arhipelag Gulag) iskrsla je i jedna frula iz koje Arheolog pun ponosa istiskuje nekoliko tonova melodije iz “zlatnih vremena”.

Isprepletenost priča

Pojedinačne priče iz „Novog Jerusalima“ moguće je čitati nezavisno jedne od drugih, ali bi takvo „horizontalno“ čitanje u neku ruku bilo ravno pokušaju da se torta pojede sloj po sloj. Ako se nadalje držimo ovog konditorsko-literarnog poređenja i „zagrizemo“ kroz sve slojeve jedne Pekićeve priče osjetićemo istovremeno gorko-slatki ukus svih ostalih priča. Prikrivene ili očigledne, simbolične, asocijativne ili strukturalne veze između cjeline i djelova su višestruke i samo inteligentnim čitanjem zaista upotrebljive za “dubinsko” razumijevanje piščevih intencija.

Uzmimo za primjer priču” Otisak srca na zidu”.

Džon Bleksmit je kao dječak posmatrao procesiju fanatične sekte Krstonosaca (Braće Krsta) kroz svoje rodno mjesto. Pri tome čitalac „uzgred“ saznaje da ta sekta potiče iz vremena velike epidemije kuge 1348. To je godina smrti majstora Dimitrijusa Kir Angelosa. Dječak Džon Bleksmit fasciniran je mazohističkom histerijom Krstonosaca koji se bičuju do krvi. Kao u transu pred okupljenom svjetinom on pokazuje ka prozoru majčine prijateljice, Rebeke Vinslou, tvrdeći da je vidio namjesto stare udovice mladu djevojku. To je odvelo u smrt Rebeku Vinslou - pogubljena je kao vještica. Njena kuća je spaljena, baš kao i mnogo prije, negdje u Grčkoj, Angelosova radionica. Na zgarištu je, netaknuto vatrom, ostalo samo vreteno koje se Džonu Bleksmitu izgledalo kao - stolica.

Čitalac kao intelektualni detektiv

Bleksmit je želio da postane flautista i stoga je čak, očaran legendom o Sviraču iz zlatnih vremena (koji je izašao iz bajke da bi ljude magičnom svirkom u nju poveo) sišao u jedan podrum koji je legenda označila kao mjesto gdje se još uvijek može čuti sviračeva frula. Arheolog je upravo godine 2999. u jednom sibirskom podrumu pronašao neku sviralu kraj kostura čovjeka, krtice i pacova. Ovakve niti koje priču smještenu u doba Kromvela povezuje sa svim ostalim djelovima knjige, možemo u vidu usputnih digresija pronaći i u ostalim pričama. Pisaru se giljotina, koju je prvi put u životu ugledao na dan svog pogubljenja, učinila sličnom vretenu. Iz telefonske slušalice u jednom stanu u Beogradu dopirali su zvuci frule zagonetnog Svirača. Tako bi se moglo još dugo nabrajati.

Pekić ostavlja dovoljno tragova u svakoj priči da bi kod iskusnog čitaoca razbuktao detektivsku strast. Kako je sve ovo povezano? Šta to znači?

Groteska kao koncepcija čovjekovog svijeta

Svaka priča počinje opisom jednog od “praelemenata”. Vatra, zemlja, voda i vazduh su suštinski sastojci svijeta još za Empedokla. Njima se, kao zaštitni znak posljednje priče i ujedno kao Pekićeva ironična nadopuna Empedoklove filozofske koncepcije, pridružuje metal. Likovi u pričama su bića vatre, vode, zemlje itd. Pekićev odnos prema evropskoj filozofskoj tradiciji, kao i prema nauci je uvijek ironičan - mudrosti se pokazuje kao apsurd. Citiranje izvora, korišćenje istorijskih (pseudo)fakata, njihovo sučeljavanje sa legendom, nagađanja i dogme - svako je sredstvo dozvoljeno u igri sa čitaocem i pričom.

Jezik „Novog Jerusalima“ nije jednostavan - svako ko je pročitao neku Pekićevu knjigu zna da on voli široku, ponekad zamršenu rečenicu.

Tekst pruža otpor oku školovanom na brzoj promjeni filmskih kadrova i na tviteraškim izrekama. Ipak, svako ko nađe snage da koncentrisano isprati pripovjedački tok, shvatiće i superiornost tog izraza u odnosu na strip-dijaloge koje možemo sresti u “lako čitljivim knjigama”. S druge strane, Pekićevi dijalozi po svojoj duhovitosti mogu da se mjere sa dijalozima iz najboljih stripova.

Uzeću kao primjer završetak konverzacije izaslanika naručioca i Kir Angelosa koji već drugu godinu ne isporučuje obećanu stolicu - „nešto što nema niko na svetu“: - Pitaću vas nešto, majstore, s nadom u iskren odgovor. - Ako ga znadnem, i vi ćete ga dobiti. - Jesu li svi umetnici ovakve hulje? - Ne, gospodine. Samo vrlo veliki.