POLITIKA I EKONOMIJA

O odluci evrogrupe

Većina kontinentalnih evropskih zemalja nalazi se u vanrednoj situaciji. Ekonomski potresi proizvedeni pandemijom ne vode računa o valuti koju koristimo
867 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Evropa je u četvrtak 2. aprila doživjela istorijski poraz. Poslije više sedmica pregovaranja, na sjednici ministara finansija eurozone donijeta je odluka o zajedničkom odgovoru na očekivane ekonomske posljedice pandemije korona virusa. Osim što predstavlja monumentalan primjer zanemarivanja dužnosti, ova odluka je težak udar na same temelje Evropske unije – pa su joj se mogli obradovati samo kritičari i neprijatelji Evrope.

Većina kontinentalnih evropskih zemalja nalazi se u vanrednoj situaciji. Ekonomski potresi proizvedeni pandemijom ne vode računa o valuti koju koristimo. Kao i u Britaniji, Sjedinjenim Državama ili Japanu, nagli pad dohotka privatnog sektora svuda se mora neutralisati značajnim povećanjem javne potrošnje. Ako vlade to ne učine, zbir privatnih i javnih rashoda (koji odgovara agregatnom dohotku) nastaviće da pada još većom brzinom, preduzeća će bankrotirati, a to će na srednji rok dodatno umanjiti fiskalne prihode.

Jasno je da se 19 zemalja eurozone našlo pred jedinstvenim izazovom. Veliko uvećanje javnog duga, što je u ovom trenutku jedini izlaz, nije moguće zbog neobičnog monetarnog aranžmana EU koji uključuje zajedničku centralnu banku, bez odgovarajućeg centralnog ministarstva finansija na koje bi se ta banka mogla osloniti. Takođe, banka nema pravo da direktno pruža zajmove ministarstvima finansija 19 zemalja kojima su zajmovi u eurima neophodni da bi se izborile s krizom. Kriza eura koja je počela 2010. već je opteretila ovu neobičnu monetarnu konstrukciju do krajnjih granica, a pandemijska recesija sada proizvodi dodatni pritisak.

Budući da su neke od najteže pogođenih zemalja, kao što je Italija, upravo one sa naviše duga i otuda najmanje prostora za dalje zaduživanje, suočeni smo sa nerješivim problemom: novo zaduživanje koje je potrebno da se privatni sektor održi u životu gurnulo bi zemlju u bankrot i uništilo banke, čiji kapital većim dijelom čini državni dug, a ubrzo potom vjerovatno i ostatak privatnog sektora. Jedini izlaz iz zamke je zaduživanje koje ne bi palo na teret najzaduženijih zemalja eurozone, već bi se podijelilo između članica. Ali takvo zaduživanje zabranjuju sporazumi kojima je eurozona ustanovljena. Na tome su insistirale zemlje sa sjevera Evrope sa značajnim trgovinskim suficitima.

Evrogrupa se sastala prošlog četvrtka da pokuša da pronađe rješenje. Da bi spriječili dolazeći cunami stečaja, ministri su morali poći za primjerom britanskog, američkog i japanskog programa pomoći, pa su osam odsto ukupnog dohotka eurozone (jedan trilion eura) izdvojili za nove javne rashode i opredijelili još toliko za investicioni fond iz kog će se finansirati oporavak poslije pandemije. Morali su da pronađu i način da izbjegnu suspenziju zabrane raspodjele duga između članica, jer bi dodatnih dva triliona eura duga za javne rashode uništilo članice kao što su Italija, Španija i Grčka i ponovo prizvalo bauk raspada zajednice.

U četvrtak uveče objavljeno je rješenje. Kada budete čitali ove redove novine će vjerovatno biti pune naslova o impresivnom iznosu od 500 milijardi eura za spas Evrope, ali istina je manje impresivna. Cijena dolaska do sporazuma bila je odricanje od onoga što nam je ovog trenutka potrebno. Umjesto stimulusa u vrijednosti od 16 odsto ukupnog dohotka eurozone (dva triliona eura), koliko nam sada treba, eurozona je za rješavanje krize ponudila smiješnih 0,22 odsto (27,7 milijardi eura). Da bi brojke bolje izgledale i da bi se dostigla magična brojka od 500 milijardi eura, odlučili su da zemljama poput Italije obezbijede kreditne linije kroz evropski fond za finansijsku pomoć (Evropski mehanizam za stabilnost) u iznosu od dva odsto nacionalnog dohotka zemlje primaoca. Odobriće i dodatne zajmove od oko 100 milijardi eura za podršku sistemima socijalne zaštite u zemljama u kojima troškovi za isplatu naknada nezaposlenima beleže najveći rast – uz obavezu da krediti budu vraćeni kada nezaposlenost opadne.

Prije sastanka evrogrupe nadali smo se da će Evropa izmijeniti pravila da bi sačuvala najveću od svojih tvorevina: Evropsku uniju. Za razliku od 2015, kada sam bio usamljen u zahtjevima da se ustanovi zajednički instrument za restrukturisanje javnog duga unutar evrogrupe, u proteklih nekoliko sedmica vlade čak osam zemalja sa juga Evrope – kao i Francuska – tražile su da se preispita mogućnost preraspodjele duga, jer će u protivnom eurozona i dalje biti gvozdeni kavez mjera štednje za većinu i izvor ekonomske stagnacije za sve. Sa izvjesnim zakašnjenjem, ali ispravno, zatražili su emitovanje „euro-obveznica“: zajedničkog kreditnog instrumenta kojim bi se dugoročni iznos duga umanjio prebacivanjem određenog dijela sa zemalja članica sa velikim dugom na evrozonu koja nema dugova.

Ali takva mogućnost je odbačena i evrogrupa je zaključila da novo zaduženje gotovo u cjelini treba svaliti na pleća već oslabljenih država članica. Jedini ustupak zahtjevu devet vlada koje su tražile preraspodelu duga jeste to što novi zajmovi Evropskog mehanizma za stabilnost nisu uslovljeni. Ali i to je varka, jer uslovljavanja će stići čim fiskalna pravila eurozone ponovo prorade.

Građanima Italije, Španije i Grčke upućena je sljedeća poruka: vaše vlade mogu dobiti na zajam značajne iznose iz fonda za finansijsku pomoć. Bez uslovljavanja. Pomoći ćemo vam čak i da isplatite naknade nezaposlenima iz sredstava onih zemalja koje su bolje prošle. Ali za godinu ili dvije, kada vaše ekonomije počnu da se oporavljaju, prihvatićete novi paket mjera štednje da biste doveli u red svoje finansije, uključujući i otplatu sredstava koja ste dobili za isplatu naknada nezaposlenima. To je kao da čovjeku pružite ruku da ustane sa zemlje, pa kada se malo pridigne, ponovo ga pustite da padne.

Evropska unija je, naravno, mnogo više od monetarne unije. Ona je i mirovni projekat, prostor zajedničke kulture, izvor identiteta i šansa za suzbijanje toksičnog nacionalizma. Ipak, ako njeni ekonomski temelji popuste, zajednicu bi mogle ugroziti centrifugalne sile koje su već na djelu. Presuda koju je evrogrupa objavila u četvrtak, osim što nema posebnog makroekonomskog značaja i čin je političke neodgovornosti, mogla je obradovati samo evroskeptike u Evropi, Britaniji, pa i u Bijeloj kući.

The Guardian, 11.04.2020.

Preveo Đorđe Tomić

PEŠĆANIK.NET

Preporučujemo za Vas