STAV

Opasnost globalne autokratizacije

No, nije mi ovdje prevashodni cilj podrobna analiza sjajnog Pekićevog romana. Za intenciju ovog članka zanimljiv je jedan pasus iz „Kako upokojiti vampira?“, koji Pekić daje u četvrtoj tzv. primjedbi priređivača romana (narativni trik kojim pisac sebi dodjeljuje ulogu priređivača pisamâ Konrada Rutkovskog; trik koji služi u svrhu građenja iluzije vjerodostojnosti)
1305 pregleda 0 komentar(a)
Snouden, Foto: Screenshot/Youtube, Screenshot/Youtube
Snouden, Foto: Screenshot/Youtube, Screenshot/Youtube

Ostvaruje li se - makar donekle - san pukovnika Štajnbrehera?

Oni koji su čitali Pekićev roman “Kako upokojiti vampira?” neizostavno će do kraja života pamtiti lik SS pukovnika Hajnriha Štajnbrehera: otjelotvorenja monstruoznosti logički dosljednog mišljenja; ovaj nacistički policajac, paradoksalno, sažima u svom intelektualno-antropološkom profilu krajnje konzekvence racionalističkog svjetonazora. Pekić nam - kroz lik pukovnika Štajnbrehera, te kroz neuspjeli pokušaj njegovog podređenog u vrijeme Drugog svjetskog rata, sadašnjeg univerzitetskog profesora srednjovjekovne istorije na Univerzitetu u Hajdelbergu i bivšeg oberšturmfirera SS Konrada Rutkovskog, da se obračuna sa svojom nacističkom prošlošću i totalitarnom sviješću (štoviše: pokazaće se, na kraju njegovih pisamâ, da je istu vrstu (ne)svijesti Rutkovski ponovio u još opskurnijem obliku), te kroz polemiku koju Rutkovski, opisujući događaj iz rata u dalmatinskom gradu D-u koji mu je opteretio savjest, vodi sa evropskom intelektualnom tradicijom - na fascinantan i ujedno zastrašujući način dovodi pred oči spoznaju da su pojavi nacizma, njegovoj ideologiji i metodama što su ih nacisti koristili u vršenju vlasti i kontroli masâ uveliko doprinijeli magistralni tokovi evropske filozofske tradicije. 

Spoznaja - koliko šokantna - toliko i temeljno argumentovana, te literarno vrhunski uobličena.

No, nije mi ovdje prevashodni cilj podrobna analiza sjajnog Pekićevog romana. Za intenciju ovog članka zanimljiv je jedan pasus iz „Kako upokojiti vampira?“, koji Pekić daje u četvrtoj tzv. primjedbi priređivača romana (narativni trik kojim pisac sebi dodjeljuje ulogu priređivača pisamâ Konrada Rutkovskog; trik koji služi u svrhu građenja iluzije vjerodostojnosti).

 Citiram: “Čini se, međutim, da je Steinbrecher, doduše, zamišljao idealnu policiju svemoćnom, ali ne i podređenom nekoj višoj moći iznad sebe.

 Po pukovniku, sva policijska moć imala je da izvire iz same prirode policije i da se razvija nezavisno od drugih uslova. Kao samorazvoj ideje o apsolutnoj vlasti, u onom smislu u kome je i hegelijanski svet tek razvoj ideje. Kada je govorio o „Policijskoj državi“, onako kako je sv. Avgustin u De civitate Dei govorio o Božjoj, on nije mislio na državu koja bi se služila sveopštom kontrolom kao jednim od svojih instrumenata, nego o ideji sveopšte kontrole koja bi se služila državom kao sopstvenom formom. U toj tački problemi policije prestajali su da budu istorijski, pravni i sociološki; postajali su ontološki“ (Borislav Pekić, Kako upokojiti vampira?, Solaris, Novi Sad 2002, 393).

Ono što je u vrijeme kad je Pekić zapisivao ove redove moglo djelovati kao distopijska imaginacija jednog intelektualca sklonog pesimističkoj viziji razvoja ljudske prirode i budućnosti čovječanstva, danas već izgleda kao veoma bliska potencijalna budućnost. Pandemija COVID-19 prisilila je vlade brojnih zemaljâ da uvedu mnoge, veoma stroge mjere limitiranja individualnih ljudskih pravâ i slobodâ. 

I ako to u zemljama sa dugom i neprekinutom autokratskom tradicijom, kao što su npr. Kina i Rusija, percipiramo kao nešto sasvim normalno i kao nešto nešto što je u velikoj mjeri imanentno takvim zemljama, sa državama Zapada stvar po tom pitanju stoji sasvim drugačije. Posljednja stvar na koju je čovjek Zapada spreman - pogotovo savremeni čovjek civilizacije Zapada - jeste to da mu neko limitira lična prava i slobodu, pa makar to bila i država, i makar to ograničavanje pravâ i slobode od strane države bilo potpuno opravdano (kao što jeste u slučaju COVID- 19). Jer: nepovredivost individualnih pravâ i slobode pojedinacâ za liberalnu tradiciju Zapada gotovo da je isto što i aksiomatičnost dogme o Svetom Trojstvu za kršćanstvo.

Sa druge strane, ne može se sporiti činjenica da su autokratska društva i autokratski režimi - upravo zbog neslobode građanâ u tim društvima i zemljama te njihove naviknutosti na kršenje vlastitih pravâ i slobodâ - u vanrednim situacijama kao što je aktuelna sa COVID-19 efikasniji u djelovanju od državâ i društavâ demokratski ustrojenih. 

Teško da čak i u ovim dramatičnim trenucima u, npr., Lombardiji neko može zavariti vrata od stambene zgrade kako bi ljudi koji žive u toj zgradi po svaku cijenu ostali u izolaciji; scena koju smo vidjeli u Vuhanu (vjerovatno samo jedna od ko zna koliko sličnih scenâ koje nismo vidjeli jer nisu mogle biti snimljene). Težnja za većom moći i potpunijom kontrolom građanâ nije, međutim, nešto strano, nepoznato i nemoguće ni u zemljama Zapada. 

Štoviše: mogli bismo reći da je ta težnja imanentna državi i državnom aparatu kao specifičnim tvorevinama ljudske prakse, te da želji za većom kontrolom građanâ nije lako odoljeti ni u državama demokratskog ustroja. S tim u vezi zanimljiva su izvjesna zapažanja i sumnje najpoznatijeg svjetskog uzbunjivača Edvarda Snoudena, koje je isti iznio prije desetak danâ u intervjuu za The Copenhagen International Documentary Film Festival: „Vanredne mjere obično budu proširene. Tada vlastima postane udobno sa nekim novim ovlašćenjima. Počinju da im se sviđaju“.

Snouden dalje kaže da će sigurnosne službe uskoro otkriti nove upotrebe tehnologije. I kad kriza sa COVID-19 prođe, vlade mogu nametnuti nove zakone kako bi vanredne zakone učinile stalnim i kako bi ih iskoristile da postanu stroži u odnosu na disidente i političku opoziciju. Snouden posebno naglašava značaj vještačke inteligencije, koja je postala popularan način monitoringa života pod pandemijom. 

Kao dokaz za to on pominje termalne kamere instalirane na željezničkim stanicama u Kini, koje identifikuju pacijente sa temperaturom, dok u Rusiji sistemi koji prepoznaju lice otkrivaju ljude koji krše pravila karantina. „Oni već znaju šta gledate na internetu. Već znaju kuda se vaš telefon kreće. Sada znaju koji vam je broj otkucaja srca, koliki vam je puls. Šta će se desiti kada počnu da kombinuju te podatke i na to primijene vještačku inteligenciju?“, pita se Snouden.

 I, s pravom, poentira: „Drakonske mjere mogu biti podnošljive ako nas provuku kroz pandemiju. Ali, isto tako moramo razmišljati o tome u kakvom svijetu želimo da živimo nakon što se koronavirus obuzda“.

Slažem se sa Snoudenom: i te kako svi moramo misliti o izgledu svijeta i ljudskog društva kad prođe pandemija COVID-19. Manje je ta pažnja potrebna građanima zemaljâ Zapada, budući da, ipak, ne izgleda mnogo vjerovatno da u tim državama sa jakom liberalno-demokratskom tradicijom i zrelim demokratskim institucijama restriktivne mjere iz vremena vanrednog stanja neko pokuša inkorporirati u zakone koji važe i u tzv. normalnoj svakodnevici. 

A sve i da pokuša, posljedica toga vjerovatno bi bila neka repriza pokreta „Žuti prsluci“. U zemljama, međutim, kao što je Crna Gora - dakle u zemljama sa suštinski nepostojećim institucijama, bez jednog jedinog dana demokratskog iskustva, ali zato sa dugom i neprekinutom autokratskom tradicijom - mogućnost onoga o čemu govori Edvard Snouden već je mnogo realnija. A potencijalni pokušaj zadržavanja nekih mjerâ iz praktično vanrednog stanja u legislativi koja se primjenjuje u tzv. uobičajenom životu u ovim zemljama bio bi koban: potonuće u nešto što su u Južnoj Americi svojevremeno simbolizirali jedan Horhe Rafael Videla, Augusto Pinoče ili Alfredo Stresner.

Rezimirajmo: vizija pukovnika Štajnbrehera u aktuelnom svijetu i u savremenoj civilizaciji definitivno nije više samo san jednog psihički poremećenog čovjeka. A da li će se jednom i ostvariti na globalnoj razini - što bi bio definitivni poraz čovječanstva i civilizacije - zavisi isključivo od kapaciteta i spremnosti svake ljudske jedinke da se bori za neotuđivost svojih ličnih pravâ i slobode. A to, opet, zahtijeva i određeni nivo samosvijesti i hrabrosti. Ili, sjajnim i nezaboravnim riječima drevnog grčkog istoričara Tukidida: “Tajna sreće jest sloboda. Tajna slobode jest hrabrost“.

Autor je profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju

Preporučujemo za Vas